Home / Život piše romane / Da nema tog interneta

Da nema tog interneta

Neke stvari nikada ne bih znala. I možda to ne bi bilo tako strašno jer vidim kako mnoge koji ništa ne znaju ništa ne boli i kako jedu sve što im je posluženo. Mora da je takav život mnogo lep.

Da nema tog interneta ne bih nikada upoznala svog ljubimca, o tome sam već pisala. I ne bih juče imala onaj fenomenalan osećaj – kako god, gde god, šta god da mi padne na pamet, ti si Α i Ω, zbog načina na koji me trpiš, gledaš, učiš onome što nikad neću naučiti a ne smem da ti kažem. Ako vam je ovo glupo – kad od zaklete neudate – neću, bre, ne postoji taj za kog bi se udalo moje veličanstvo – napravite taj iskorak iz svog fenomenalnog života i usput zapušite nos za svaki slučaj iako ništa ne smrdi i vrlo uplašeno jednog trenutka rešite da udahnete pa ša bude, pa vidite da ste se samo dopunili onda taj neko jeste Α i Ω. Unutra. Spolja i nije važno.

Juče me ljubimac, dok sam vetreno zastupala svoj stav za jednim stolom lagano dodirnuo po ruci. Kao da mi je leptir sleteo na ruku. I u tom dodiru je stajalo – samo napred. Možda se onima okolo učinilo, ako su primetili, da taj dodir znači – uspori malo – ni to nije važno, ja znam i osećam. Neke stvari se vide i imaju onoliko lica koliko i očiju a neke se znaju tek kad se osete.

Da nije tog interneta neki ljude bih zauvek izgubila, pisala sam i o tome.

Ne bih znala kolika je temperatura danas u gradu moje duše i možda ne bih mogla da prizovem miris tog grada jer svi gradovi mirišu drugačije, ni ukus one kafe u ustima.

Da nema tog interneta neki putevi se nikad ne bi ukrstili. Definitivno. Koliko god pokušavala da izmaštam trenutak kad bi i kako bi ne uspeva mi.

Prošle godine ljubimčevi i moji gosti bili su S i A. Par koji se upoznao preko interneta i koje smo mi upoznali preko interneta. Delite ista interesovanja mesecima sa nekim nick-om. I upoznajete čoveka pre nego mu znate ime, poreklo, veroispovest, bilo šta što može da odredi vaš odnos. Meni ne može nikada – čovek je uvek iznad modernih ex Yu odrednica – geografija, vera, nacija. Šire – čovek je iznad boje. Neko sa druge strane to teško može da zna. S i A su druge vere, druge nacije, sa drugim iskustvima, sa drugim pričama, živeli u pravom ratu dok smo mi slušali da toga nema.

A je pričala sa kakvom je strepnjom pošla i kako je na granici, pre ulaska u Srbiju. htela da se vrati. Onda je izvadila poklon kupljen na Baščaršiji i posle moje reakcije rekla da se strašno plašila da me ne uvredi tim poklonom. U tome leži ono što su nam napravili ratovi. Onda se opustila i pričala… recimo ratne dogodovštine okruženih očajnika na šta sam se ja malo smejala a malo plakala.

Onda sam je slikala po Beogradu – da vide da me niko nije pojeo, smejala se A – i kupovala joj knjige. I obećavala da neću da je ubijem na spavanju.

S i A žive dve hiljade daleko od ludila koje neće zaobraviti, od nas, od uspomena, tu priču zašto su otišli, da bi sa sebe skinuli breme onoga što je bilo a što neko ne dozvoljava da ostane u prošlosti je teško prepričati iako je priča sasvim razumljiva.

Juče smo imali goste. Internet poznanike sa kojima smo išli u posetu drugim internet poznanicima.

Da nema tog interneta ne bismo svi juče imali onaj osećaj kao da se znamo sto godina, morali bismo da pitamo da predjemo na ‘’ti’’, ne bismo se onoliko smejali i pevali, sve ono što rade ljudi kad se sretnu a kad izmedju njih ne stoji nikakvo opterećenje. Juče mi je sevalo kroz glavu kako je fenomenalno kad sa nekim nemate koga da ‘’ogovarate’’ i razmišljate o nekome i kroz one sa kojima se druže. To oslobadja.

Juče sam se fenomenalno provela a nije bilo ništa posebno, malo vina, malo grickanja u jednoj rajskoj bašti, mnogo priče. Ništa specijalno a opet fascinantno na mnogo načina. Zbog ljudi.

Onih kao asocijalnih i frustriranih ljudi koji se kao leče na internetu i sebe predstavljaju onakvima kakvi nisu. Kakva glupost…

Faljen internet. To što je nominovan za Nobelovu nagradu za mir, iako mnogi misle da je to glupost jer internet nije čovek, je malo.

Kako rekoh, da ga nema mnogo ljudi bi promaklo.

I sve ostalo.

Pročitajte i

Priča o mami koja mora dugo da živi

Adam i Jovana su moja sreća, tuga, radost, moja krivica.Ja sam im dala tu bolest i celog svog života se nadam da moja ljubav to može nekako da ispravi, pomogne, izleči.Nikada nisam ni pomislila da odustanem od njih.

17 komentara

  1. S

    Jes’ istina da ljudi koji ne koriste internet u te svrhe (ili ni u kakve) ne shvataju ovaj svet. Uvek podjem od sebe pre nego sam pocela da citam blogove. Definitivno sam mislila isto. Sad znam da je drugacije, lepo i znacajno! 😛

  2. n

    pomenula sam ti verovatno da sam i ja svog ‘ljubimca’ upoznala upravo tako 🙂 preko fb 🙂
    i da ne kazem koliko jos dobrih ljudi…
    pozdravljam te mnogo !

  3. m

    Da nema interneta definitivno bi bilo – grozno. Tvoje iskustvo je prelepo, nekako katarzično, a verujem i da svako od nas ima neko slično.
    Nobelova nagrada za mir… hmm… ideja je zapravo sasvim na mestu.

  4. Sjajne stvari sam saznala/procitala/videla na internetu. Sjajne ljude, nikako frustrirane. Ti frustrirani mi opsjedaju realan zivot, ne mozes se skloniti od njih!

    I neke bas fine kontakte sam obnovila zahvaljujuci internetu.

    I treba da dobije Nobelovu nagradu za mir. Neprocenjivo je kako smanjuje distancu medju ljudima.

  5. faljen internet, dakako.

  6. Nedavno sam upoznao „uživo“ nekoga koga godinu dana znam „on-line“. Stvarno otkačen osećaj! Ispada da se sa nekim „nepoznatim“ljudima poznajemo mnogo bolje nego sa nekima koje „stvarno poznajemo“ – i to mnogo duže… Neki pojmove stvarno moramo ponovo da definišemo. Zahvaljujući intenetu.

  7. Faljen, dabome.

  8. saću poljubiti lap top.

  9. Sanja, eto samo treba probati 🙂

    Nastasja, nisi mi pomenuta ali ne mari, pozdrav i tebi 🙂

    Milja Lukić i meni je ideja na mestu, ono sa ljudima je ionako postalo malo smešno, bar što se poslednje tiče…

    Alta, da frustrirani su oko nas, što je najgore tu svoju frustriranost ne žele da leče, neguju je i pokušavaju da “razbole“ što više njih, ova paralelna strana mi se odavno čini puno zdravijom

    M. Ristić, to je valjda zato što se opustimo, nemamo nikakve namere, ne opterećujemo se posetama, uzvraćanjima, prekorevanjima zbog kašnjenja, toliko glupih sitnicaa kojima upropastimo svako druženje, internet prosto oslobadja

    Elektra i Dolly, faljen 😀

    Dolly, sa’ću i ja da izljubim svoju mašinu :mrgreen:

  10. s

    Meni bio veceras par, koji sam upoznala bez interneta haha, a bolje da nisam (pisala sam ti jednom o toj zeni, To je ona:“ U mene cojek radi, fala Bogu, a ja bogme uz ulicu, niz ulicu, s kafe na kafu…). Dosli, ni sama ne znam zasto, valjda on nesto poslom da se „poprica“ s mojim „cojekom“.Meni se pogled zalepio za zidni sat, jer su rekli da za sat vremena moraju da idu…Elem, hvaljen Internet zbog ovog normalnog sveta , koji srecem ovde…Ovo je samo jedan od mnogih razloga. Evo sada cemo moja masina i ja da se izljubimo…hahahahhahah (e sto mi fale ovi tvoji djavolcici ispod, ne znam bona „onak'“ da ubodem neku grimasu, pa pisem hahahhahahahha///e jesam smotana, budibogsnama…

  11. Da nije tog interneta, ja ne bi upoznala tebe i jela neke špagete sa pečurkama! Dobre bile, nanu mu 🙂

  12. Dobro, pročitah na kraju da je bilo vina, pa mi je sve sad jasno 😛

    Super 😉

  13. Sandra, ti da kreneš sa upoznavanjem preko interneta, osvežava 😀

    Ivana, jes’ vala a i j ane bih znala koliko si komplikovana oko odvajanja ukusa, mirisa i ostalog, sledeći put ti kuvaš 😆

    Milko, vino je tu samo hedonistički detalj 😛

  14. M

    A zasto ja sad, poslije ovog procitanog posta, placem?! Bilo je i tuznijih…sigurno.
    Mora da je zbog Bas-carsije i knjiga kupljenih u Beogradu, a mozda i zbog vina… Izgleda da „faljen internet“ ima neka posebno dobra vina koja djeluju na prvu cugu.
    Mene opuca od prve!
    Pozzz.

  15. Pa šta ćeš više od toga 😉

  16. I

    Амин! 😉

Ostavite komentar