Onda:

Moja mama je umrla od karcinoma pluća sa metastazama na kostima, mozgu, svemu… Bolest je otrkivena tek kada je metastazirala i šanse za izlečenje nisu postojale. Kada sam pitala koliko joj je života ostalo, od trenutka kada je bolest otkrivena, rekli su mi – šest meseci. Umrla je posle pet i po meseci. U dan.

Ako je za nekoga učinjeno sve da bi mu se olakšala bolest, učinjeno je za moju mamu. Lekove smo nabavljali iz Nemačke i Amerike, i nadali se… ne možeš da se ne nadaš, nemoguće je, koliko god bio svestan toga šta će se desiti. Ja sam se nadala čak i onog trenutka kad je ispustila svoj zadnji izdah.

Pre toga, kada je otkrivena bolest, rekli su nam da joj nikako ne kažemo, nisu umeli da objasne zbog čega, ali recimo da sam ja to doživela kao savet – pravite od nje budalu. Hospitalizovana je da bi joj bila urađena bronhoskopija, ležala okružena bolesnicima od karcinoma, mi smo visili pored nje i pričali gluposti, osećajući se kao budale i praveći od nje budalu, ubeđujući je da eto, leži tu malo za promenu.

Strpljivo je čekala a onda je, kada su je otpustili rekla – jel vi stvarno mislite da sam ja budala i zašto pravite budale od sebe, mislite da ne znam od čega bolujem.

A stvar stoji ovako – bolesnicima od karcinoma retko koji lekar hoće da kaže o čemu se radi, bar u tim fazama kada je lečenje skoro nemoguće. Svi glumimo životnu radost. Bolesnik od karcinoma leži u bolnici, pre vizite sestra prođe i pobaca po pacijentima istorije bolesti koje će pogledati lekar koji obavlja vizitu, zaboravljajući da u ovoj zemlji ima i pismenih ljudi, i obrazovanih, koji razumeju pročitano, i tako je moja mama, nepažnjom medicinske sestre saznala o čemu se radi. Pročitala. Čak i rezultate histopatološkog nalaza.

606785j1qudzd3g 300x198 Onda... danas, baš danas...

.freedigitalphotos.net

Danas, baš danas:

U prošlom postu sam rekla da je mojoj snaji otkriven karcinom dojke. Napipala ga je sama, verovala da je posledica mastitisa koje je imala posle sve tri trudnoće. Napisala sam i da je moja sestra specijalista radiolog, brzinski su obavljeni pregledi, zakazan konzilijum, obavljeni svi dodatni i neophodni pregled, snimanje pluća, kičme, jetre, i zakazana je operacija.

Šok! Moja snaja, odnosno moj brat i ona imaju troje dece, kako rekoh, od 16, 15 i 8 godina. Nekako prvo pomislite na decu.

Sestra me je pozvala i rekla da je promena na dojci, po mestu na kome se nalazi, ultrazvučnom pregledu i svemu ostalom 90% kancerogena, onih 10% je ostavila kao mogućnost da nije tako. I rekla nam je da joj ne kažemo, da se ne sekira, ne brine, i da na operaciju ode pod što manjim stresom. Učiniće sve da joj sačuvaju dojku, da se ne radi masektomija i da posle toga sledi terapija… citostaticima, zračenjem…

Znam kako to izgleda…

Pozvala sam brata, oca, sestru svoje snaje i rekla im o čemu se radi, moleći da je malo poštede, majka moje snaje je bolesna, zahteva svakodnevnu brigu i negu, mojoj snaji pored posla, troje dece, mog oca i muža ne treba više ništa u životu.

Čujemo se svakog dana, pozovem je da vidim šta ima novo, kako su deca u školi, neobavezni razgovori iz kojih pokušavam da čitam između redova.

Juče mi kaže da jer razgovarala sa nekim ko joj je rekao da nikako ne pristane na operaciju, doktori su budale, da pije čajeve… Slušam je i ne verujem, čak ni onda kad kaže da je zakazala kod nekog bioenergetičara, nesvesna težine svoje bolesti, pita se zašto je prvo ne leče, pa operacija… Počnem da paničim da može da potpiše da neće ići na operaciju…

Danas pozovem sestru i zamolim je da mi ponovi ono što mi je već rekla, kažem o čemu se radi i naglasim da ja ne mogu da preuzmem na sebe odgovornost da joj kažem – imaš karcinom, ako su mi rekli nemoj.

Moja sestra, naravno poludi, i kaže – recite joj, morate da joj kažete da ne napravi neku glupost, mora da bude svesna toga da je operacija jedina nada, i da je to nešto što ne sme da prepusti vremenu, da vreme nije saveznik.

Pozvala sam brata i rekla mu da joj kaže on. Lakše je, on je njen muž, reći to preko telefona nije nimalo lako. Rakla da mi javi kako je reagovala. Nije pozvao a ja se nisam usudila da pozovem i čujem kako je to prihvatila.

Prosto sam utrnula.

Ali šta sam htela da vam kažem… Nedopustiva je ta praksa da lekari ljudima ne govore šta se dešava sa njihovim zdravljem.

Kad uzmete u obzir koliko smo medicinski neosvešćena nacija, da u ovoj zemlji svako može da napiše da otrov tarantule leči karcinom, da svaki prevarant može da reklamira svoj „lek“, da to nije zakonom kažnjivo a da je kažnjivo da vam u apoteci prodaju običan sedativ koji će vam pomoći da zaspite, ne možete očekivati ne znam šta.

Znate, ako vi nekome kažete – to je promena koju moramo da operišemo, to je promena. Čovek pokušava da se izbori sa promenom na svoj način, da pozitivno misli, jelte, na tim pozitivnim mislima su raznorazni psiholozi, što stručni, što priučeni, zaradili bogatstvo, veruje travarima i vračarima, belim magovima i bajalicama, ako mu kažete od čega boluje, možda će sve svoje snage usmeriti na to da se leči i veruje lekarima.

Uplašena sam, razočarana, paničim. A nekako i razumem to odbijanje – nije mi ništa…

U stvari, ono što sam htela da kažem – ljudima se mora reći od čega boluju, koliko je opasno, kakve su šanse, to može da im spase život.

Prećutkivanje im samo šteti, kao što vidite…