Već deset godina. Zbog onog šestog oktobra koji nije svanuo. Valjda je postignut takav konsenzus.
Prethodno, pre tog 5. oktobra 2000. godine, se kuvalo. Godinama. Od 24. septembra je počelo da kipi.
A pre toga…
Slobodan Milošević je pristao da učestvuje na izborima tadašnjeg CK SKJ pod uslovom – Ja želim da budem jedini kandidat!
Jula 1990. Godine SK Srbije i Socijalistički savez radnog naroda Srbije osnovali su novu partiju, Socijalističku Partiju Srbije, za predsednika izabran Slobodan Milošević. Sa ženom mu, samo to tad još nismo znali. Otpočeo politiku da svi Srbi žive u jednoj državi i da gde god pogledaš jednog dana bude Srbija . Srbija je bila u ratu i nije bila u ratu. Na teritoriji Srbije se nije ratovalo, srpski vojnici su Srbiju branili na nekim ratištima van Srbije. Tako je ostalo i danas – imamo ratne vojne invalide iz ratova koji nisu postojali.
U julu 1991. godine, Bata Živojinović, najpoznatiji partizan srpske kinematografije i tadašnji poslanik obavestio je drugove poslanike – Gospodo, narod je stigao u skupštinu – i otvorio vrata majkama vojnika koji su se nalazili u Sloveniji gde ’’kao nisu dali da se otcepe oni koji kao hoće da se otcepe’’. Od tad u narodnu Skupštinu mogu da udju, pored ‘’stalno zaposlenih”, svi sem naroda.
Srbiji i Crnoj Gori su 29. maja 1992. godine uvedene sankcije, sa njima redovi, kriminal, šverc, ubistva, poniženja, isplivao je šljam, zemlja je postala ružičasta, nepismeni su pretendovali na ministarska mesta, školovani su se povlačili u dobrovoljne kućne pritvore.
Vladala je srećna porodica pod čijim vodjstvom je Srbija mudrovala i pokazivala srednji prst celom svetu. Sramna decenija u istoriji Srbije nazvana – Jebite se devedesete. Malo kasno.
Tih devedesetih godina Srbija je pobedjivala i smanjivala se, fenomen nezabeležen u ratovima ali tako je govorio vodja.
I onda se neko dosetio da počne da lupa u šerpe, zviždi i buni se što je pokraden.
Oktobra, pre devet godina, ulice su bile puste, na svim objektima je stajala nalepnica ’’Štrajk’’, ’’Gotov je’’, bilo je jezivo tiho i jezivo bučno u isto vreme. Na glavnim i lokalnim putevima postavljane su barikade, upozorenje da se ne može iz unutrašnjosti tek tako stići do ’’Carskog grada’’. Beograd je uporno zvao unutrašnjost u pomoć.
Tog jutra, petog oktobra, bilo je nemoguće zaustaviti narod. Činilo se da tog dana Srbija konačno zna gde je krenula i šta radi.
Šestog oktobra trebalo je da osvane demokratija tek stidljivo najavljena u vestima. Niko nije shvatio da je to proces a ne dogadjaj, nažalost, pa tako danas imamo ovo što imamo – pseudodemokratiju.
Srbiji je na putu ka demokratiji ubijen premijer, usred bela dana. O njegovom ubistvu se ni danas ne zna prava istina.
*Sa Djindjićem je umrla nada u evropsku Srbiju. Srbija je ostala patuljcima. Dockan smo to shvatili.
Nismo još shvatili.
Srbija je danas dezorijentisana, živi sa iskrivljenom slikom šta je privatno, šta državno, ko je voli, ko je ne voli, šta ko može, sa potpuno pomerenim pojmovima o državi, istoriji, budućnosti, svemu.
U Srbiji živi umoran i izmučen narod. Bez volje.
**Ali ono za čim svi možemo da žalimo jeste propuštena prilika. Ko zna kad će se i da li će se takva prilika ponovo ukazati. Dotad, Srbiji i Srbima ostaje da tavore u mutnim i nesigurnim vremenima i gledaju sa strane kako ih drugi pretiču.
Razlot za to leži u nama i ni u kom drugom. Samo mi sami, svojom snagom, možemo da se uspravimo i podjemo napred.
Mi, petooktobarski prvaci, u tome nismo uspeli.
Neka Bog da da neki drugi Srbi koji dolaze iza nas iz našeg poraza izvuku nauk i urade ono što mi nismo.
A bili smo na korak…
*** Posrtaće Srbi i u budućnosti dok ne budu shvatili da su prirodni opstanak i unutrašnje prosvećenje nacije važniji od svakog dela državne teritorije. Ime i važenje stiču se duhovnom a ne fizičkom veličinom. Snagom misli, a ne udarcem batine.
Prvi uslov za to jeste izlečenje od nacionalne megalomanije. Samozvane srpske elite mnogo pre nego ranjenog i obmanutog srpskog naroda.
Zaraženo tkivo se mora odstraniti, inače će boleti čitav organizam.
Bolno?
Da.
Ali, jedino spasonosno.
Boldovani delovi * i ** preuzeti iz knjige ”Izneverena revolucija – 5. oktobar 2000.” Milana St. Protića, deo *** iz knjige ”Lica i naličja – Izneverena revolucija 2, istog autora.
Kažeš „Oktobra, pre devet godina…“, a ono ima deset od tada, pa mi je žalosno, što tu u stvari nema nikakve greške. Da li bilo 9-10 ili 15 od tada sve je isto, jer „…ono za čim svi možemo da žalimo jeste propuštena prilika.“
Zapravo ima malo manje od deset jer sam izvenso vreme bila euforična a istina je da je ovo prošlogodišnji petooktobarski lament na koji niko nije imao ništa da kaže pa sam ja ponovo pomislila da sam baksuz, nije moguće da samo ja ne vidim kako je sve divno.
Morala sam da proverim a i dalje lamentiram, ne bih imala šta drugo da napišem.
I?
I dalje sam baksuz…
Ljubomorna sam na sve one koje boli uvo.
Peti oktobar je bio nas pandan rusenju berinskog zida.
Samo nas iza tog zida nije docekalo nista. I sad lutamo i pitamo se sta smo to ocekivali i sta su nam bese obecal da ce tamo biti.
I jednog dana isti ovakav tekst može započeti sa „Oktobra, pre sto godina…“ i i dalje će biti divno.
‘Bem ti budale.
evo, rekao nam predsednik da je uspeh petog oktobra sto nije bilo ljudskih zrtava. oni koji su se tada rodili sada dobijaju od svojih roditelja knjige na kredit. ovde neko lud, men’ se sve cini ja nisam 🙄
Sto rekao moj drug: deset godina njega i deset godina njih i nas, mnogo je za dobar ukus.