Home / Politika je kurva / Oprosti Jovanka

Oprosti Jovanka

Uz seriju „Jovanka Broz i tajne službe“

Na dan oslobođenja Beograda 2013. godine, preminula je Jovanka Broz.

Trideset tru godine pre smrti, 27. jula  1980. godine, Jovanka je u spavaćici izvedena iz kuće u kojoj je živela, bez mogućnosti da ponese lične stvari, makar jednu fotografiju ili knjigu i odvedena u kućni pritvor.

Jovanki Broz su tog dana, kao najgorem zločincu, oduzeta ljudska prava i ova država, kako god da se zvala poslednjih trideset godina, ju je ubijala natenane, navodno bez predumišljaja. Ignorisala je, kao da ne postoji. U stvari, ova država ju je, kako god da se zvala, mrcvarila i mučila tri decenije.

Da je krajem sedamdesetih godina zaista izvela državni udar za šta su je optuživali, ili pokušala, bilo bi joj suđeno i bila bi osuđena. Imala bi dostojanstven život jednog zatvorenika, tri obroka i sat vremena šetnje dnevno. Ali jednog trenutka bi kaznu odslužila i izašla na svetlo dana. Sa ličnom kartom i danas tako popularnim ljudskim pravima, između ostalog i pravom na dostojanstven život.

Iz zatvora u kome je živela Jovanka je izlazila samo jednom godišnje da poseti Titov grob. Ostalih trista šezdeset četiri dana je gledala kroz prozor. Okrenut ka dvorištu. Okrenuta leđima ovom društvu. U prostoriji bez grejanja.

Foto Reuters (1995. godina)

Jovanka je, da se ne lažemo danas, kao što se inače lažemo, bila tretirana kao kriminalac. Gori i od najgorih koje ova zemlja ima za izvoz. Bila je žrtva politike ove zemlje koja nikada nije znala šta će sa sobom. Zatvorena u samicu. Dedinjsku, doduše, što možda ublažava zločin.

Tu, pored nas, potpuno zaboravljena, živela je žena koja nije imala ličnu kartu, koja čak nije ni glasala, dok su lešinari raspravljali kome pripada ono na šta je kao udovica imala pravo. A nije imala pravo čak ni na penziju, isto kao udovica, jer njen počivši muž nije imao penziju.

Živela je, kako je jednom izjavila, iz inata.

Medijski lešinari su se iživljavali nad njenom sudbinom i citirali njene navodne izjave. Ali znate već, mediji odavno ne znaju šta je moral.

Sahranjena je u Kući cveća. Bio je to čin rehabilitacije.

Žene koja trideset godina nije imala ljudska prava. Osuđenice bez dokaza i bez presude. Ponižene. Dostojanstvene.

I to je sve što bi o celom slučaju bilo ko trebalo da napiše.

Jovanka Broz sahranjena uz taktove pesme Bella ciao, pesme slabih i potlačenih, što je bila njena poslednja želja. Ako ste se pitali zašto je želela da je sa ovog sveta isprate taktovi baš ove pesme, odgovor možete samo da naslutite.

Odgovor možda, ali samo možda, leži u tome što je Jovanka Broz bila partizanka a ova pesma koja je danas jedna od najpopularnijih pesama otpora, postala je popularna dvadesetak godina posle Drugog svetskog rata, u vreme Jovankinih najlepših dana kada je kao supruga Josipa Broza Tita dočekivala strane delegacije i tadašnju zemlju, koja je imala ugled koji danas ne možemo da zamislimo, predstavljala u svetu.

 

Pročitajte i

Spomenik Juriju Gagarinu – veliki postament, mala glava – sve isto kao u Srbiji

Sve ovo sa ovim spomenikom podsetilo me na to šta nam sve promiče, šta sve dozvoljavamo, za šta sve mislimo da ne možemo da promenimo.I kako razum građanima Srbije već par godina maše i govori – pa, pa... a građani odmahuju i ispraćaju ga sve misleći da će sedeći i zezajući se po mrežama nadjebati ovu ogromnu marketinšku mašinu. Dok im se bolji život smeši samo ko zna koji put kao repriza.

Ostavite komentar