Platiću ti

Aj’ napiši mi nešto o onim pederima.

Rekao mi jedan pre par meseci.

Ja sva srećna, u ovoj zemlji ima pedera koliko hoćeš, samo kaži o kojim.

Cic – mic, kad završismo ono oko junačkog zdravlja ja ukapiram da on neće da pišem o pederima nego o homoseksualcima.

Ja opet srećna da iznesem svoj stav kad opet cic – mic neće on da ja iznesem svoj stav nego njegov a moj i njegov stav k’o nebo i zemlja.

Ja mu suptilno objasnim da ja ne mislim kao on i da ne umem da pišem kako on misli. Nikako.

Opet cic – mic i završimo razgovor sa – ti si ovakav, ti si ovakva, zaključi on da ja mogu da volim pedere, žensko sam nisam ugrožena.

Kako, bre, brate nisam, jedan homoseksualac više meni šansa manje al’ opet ne mislim kao ti.

Prošlo tih par meseci, osvanulo ovo jutro, ja se probudila kao vampir, pribogu da ne zakasnim nekoga danas da ujedem i spremila se da pišem post – Spasite žene inače ćete ostati bez njih, kad  zove ovaj ugroženi. Ja mislila zaboravio me.

I taman kad sam se majala oko – batalite nas više, aj’ malo edukujte muškarce šta se radi u krevetu i oko njega on počne da me seca – ih koliko se nismo čuli, pa kako sam, da l’ sam se približila njegovoj visini, sve tako nešto i opet mi ponudi da nešto napišem kako on smatra i misli. Nešto o ovim štrajkovima.

A misli plitko. Samo što toga nije svestan, on je jedan od onih koji misle da imati pare nužno znači i biti bespogovoran.

Objasnim ja da neću. Za duplo. Neću ni za duplo, nije mi moranje.

Pa koliko te plaća onaj?

Slažem i ne prekrstim se.

Pa šta mu radiš za te pare?

Opet slažem i ne prekrstim se.

Pa daću ti i ja toliko.

I onda se ja izbezumim.

Vidim pobeže mi ona tema oko spasavanja žena, a ja više nisam žena nego se pretvaram u divljaka.

I sad sedim izbezumljena.

Manje više što sam ja ludak koga je lako izbezumiti.

Samo mi se mota po glavi  – kako to pojedini misle da sve na ovom svetu može da se kupi.

I koliko ih je?

I gde bismo bili kad se neki ne bi prodavali za sitne pare.

I koliko, ustvari, košta čovek.

I da li je stvarno moguće sve kupiti?

Ono o ženama mi za danas otišlo.

Pročitajte i

Ono kad mi je bilo veliko dupe i kad sam bila mlada i blesava

Bivše je bivše bolelo uvo za mene, oni su gledali u potencijalne buduće, a buduće bolelo uvo dal sedim ili igram, oni su uglavnom mislili kako da me bace u horizontalu, ali da se ja ne dosetim nego da mislim da me vole, umiru od ljubavi. Drugarice, kao što biva, uvek imale komentar, naročito s tendencijom da mi useru respoloženje s obrazloženjem da su iskrene, jebote. Kako god, garant sam izgubila par godina dobrog provoda misleći šta će ko da misli.

14 komentara

  1. C

    Odavno su rekli da je čovek najjeftinija roba.Žene niko nije spominjao! 😉 Ne daj se!

  2. Uputi ga na moj blog… Ima tamo tekst o štrajkovima… Ne verujem da će mu se svideti…

    Al opet…

    Možda se bar tebi skine s kičme?! 😉

  3. Caca, ja sam, vala skupa, precenjujem sebe sraymerno tudjem potcenjivanju.

    Terek, vala ti k’o bratu rodjenom 😉 ću ga uputim 🙄

  4. 1. Mnogo ih je majke im ga nabijem
    2. Negde daleko, gde je sve lepo, majke im ga
    3.Ja svoju cenu ne znam, al’ tuđe su malecke, majke im ga
    4. Nije bre! Samo nas je mnogo malo. Majke im ga

    POSEREM IM SE U SVE PARE (Dirnula si me u žicu, podivljah ja sada)

    …daj bre to o ženama…

  5. POSEREM IM SE U SVE PARE

    Ljubavi moja 😆 😆 😆

    i ja isto 😀

  6. @Ceca

    U pravu si, totalno 😀 A od svih čovjekova ja sam ubjedljivo najjeftiniji. Objasniću ti svoje razloge 😉

    Prije svega, vodim se ekonomskom logikom-s obzirom da sam najpovoljniji, mušterije dolaze, u vremenu krize, prvo kod mene. Ipak, trudim se da pratim i izvjesne standarde-moja roba, iako najjeftinija, ne zaostaje kvalitetom iza drugih roba, naprotiv 😉

    Dalje, moj veseli altruizam me takodje na izvjestan način tjera na to-ako se niko ne bi prodavao, šta bi ljudi kupovali pobogu?! Ostali bi tako, jadni, bez dobre robe, bili bi tužni, savladala bi ih hronična depresija, i boje bi bile sive…

  7. SlavishaZero,

    ništa, čekam muzu, pobegla mi danas

  8. Sve ima svoju cenu pa i ljudi. Neko sebe ceni jako mnogo i zasluzuje svaki ulozeni dinar, a neko se prodaje za dz, za nista…
    I muski i zene su isti, razlika je u visini cene…
    Ljudi su odavno postali roba koja se kupuje i prodaje .
    U sustini, niko ne zeli da prizna kako je lak, svi se cenkaju i dizu sebi cenu. To je normalno i bez takvih parametara ne bi ni znali ko koliko vredi u odredjenim stvarima.
    Sve se prodaje, sve se etiketira odredjenom cenom. Neko mnogo kosta a neko je jeftin…

    Ovo pitanje se postavlja od kada je ljudi i nasih cudi, snimaju se filmovi, pisu se knjige, polemise se i svasta nesto… 😛
    I uvek je interesantno…

  9. Pa jeste, u pravu si, možda se i prodam ako neko bude mislio da mu se isplati onoliko koliko usepm da podignem 😉

  10. Kako bese, neko pametan rece; Sve za dusu, dusu ni za sta.
    Mnogo bih mogla da psujem na ovu temu, ali ne mogu, mnogo me boli glava zbog nekih slicnih stvari…proklete pare!

  11. Jeb’o te ugrozeni, da ti onakva tema ode iz pameti. Popickas to i ne nerviras se, nego lepo zapamtis sta s“tela da kazes o spasavanju zena.
    Inace, ljudi? Obicno su oni „veliki“ jeftini do za dzabe, a oni „mali“ skupi u pizdu materinu.

  12. Zelena, pisi, lakse je.

    Elektra, oporavicu se, nis’ ne brini 😉

  13. Veruj mi da trenutno ne mogu o tome ni da pisem…mozda nekada…

Ostavite komentar