Fiksiraj plen.
I plen će možda da upadne u zamku. A možda će i da pobegne, to je lutrija.
Ja sam starovremska žena, jelte, mene učili da su muškarci lovci u duši a ja plen . Ne verujem baš al’ ponašam se, ’oću reći imam strpljenja, čekam kao da se situacija složi da je on mene kao upecao.
Verujem i da se izmedju polova dešava hemija, osmotrim, kad vidim da je hemijski proces počeo da pušta dim počnem da se dešavam i ja. Ako nema hemije počnem sa onom pričom kako verujem u muško ženska prijateljstva i kako se ni sa jednom nisam družila k’o što ću sa njim koji u meni ne budi ništa nego deluje na mene kao razredjivač. I gledam da pobegnem a da se ne primeti.
Al’ čovek se uči dok je živ, to jest žena.
Mene su isto tako učili da muškarcu gledam u oči jerbo u očima sve piše, kakav je i kako sa njim mogu da se provedem, no danas saznadoh da sam muškarce procenjivala po širini ramena, dužini nogu i obliku dupeta. Tim redom. Oči i ne mora da ima. Do mu ja svesno gledam oči koje su nebitne neka ženka u meni procenjuje mogu li njegova široka ramena da mi budu oslonac u životu. Šta znače noge i dupe ne provalih.
Kad mu osmotrim junačke grudi treba da ga ufiksiram u one nebitne oči tačno četiri sekunde. Tol’ko traje pogled koji govori. Posle nehajno zabacim glavu unazad da mi on osmotri vrat i skrenem pogled pa pustim da mu moje telo govori ono što hoću da kažem a nije lepo. Šta će moje telo da govori nekome koga ne gledam živa nisam a i iz iskustva znam da se moje telo uvek obraćalo pogrešnima. Čim pustim telo nadrljam, nikako da se usaglasimo koga pecamo. Nije mi jasno ni ovo sa pokazivanjem vrata, ja bi pokazala nešto drugo.
Ako se tokom tog mog gledanja na drugu stranu ne desi ništa znači da sam se pogrešno obukla. Nikako ne treba da oblačim ono što inače oblačim u boji koju volim – u crnoj, to muškarcima nezanimljivo i morbidno, uopšte im ne radi mašta. Treba da se oblačim u vesele boje, žutu i narandžastu, kao kanarinac, to utiče na mušku maštu. To što sam u crnom tačno 47% smanjuje šanse da postanem plen onome koga pecam. Izračunao neko, nije ga mrzelo. Za pet minuta ženu na ulici u crnoj haljini pogleda pet muškaraca a ženu u žutoj osam. Dosta mi pet, ne umem da nosim žuto pa to ti je.
Ako mi ne uspe to sa pecanjem planiranog plena, pogledom od četiri sekunde i govorom tela koje sam pogreno obukla da počnem da pecam metodom slučajnog uzorka pa šta se u’vati.
Da kupim kartu grada, izmilim na ulicu, raširim kartu i ponašam se kao guska u magli. Ima da nagrnu da mi pomognu, ja dostojanstveno da se ponašam izgubljeno sve dok ne odaberem. Saopštim da sam se umorila tumarajući u krug i čekajući da me neko ugleda pa pozovem odabranog na kafu. Dok sedim da oponašam njegove pokrete, način kako sklanja kosu, drži cigaru, igra se krajem stolnjaka, to stvara neku posebnu bliskost pre nego što postanemo bliski. To sam odma skontala, ja da ga oponašam, glumim majmuna i odma’ ću da mu se svidim. Ovu teoriju sam odmah odbacila kao krajnje glupu, kad njemu budu rekli oponašajte njene pokrete pa on prekrštao noge kao ja i naučio da klati cipelu na vr’ nožnog palca pa uspeo da me ne padne pod sto oponašaću i ja njega. Dotle vodim ovo kao glupo.
A onda sam pročitala još gluplju. Ja volim da mirišem. I to da mirišeeeem. Na nešto teško što ostavlja mirisni trag. Pogrešno. Kad hoću da zavodim, to jest pecam, da izaberem vreme ovulacije i ne koristim parfem ni u ludilu jer će to njega da zbuni. Treba da dozvolim mužjaku u njemu da me namiriše i prepozna. Nešto kao – on lav, ja lavica, ne moram da mirišem, dovoljno je da mašem repom pa šta mi bog da.
Ako mi išta od ovoga uspe, zakači li mi se neki na udicu da budem pametna i nikako, ni pod razno, ljuta zmija da me ujede da ne lajem
koliko sam ih imala do sad
da sam sa nekim uživala
koliko imam kilograma
koliko trošim para
da imam neostvarene prljave snove
kad ga budem prevarila ni to da mu ne kažem.
Kad me već upecao da ostane upecan.
Da se ne mučim ponovo pa opet da krenem da osmatram ramena, kupujem mape grada i glumim majmuna.
Da sam se ovako ponašala ja bi stvarno mogla nekome koga zavedem kao slučajno da kažem – ti si mi prvi, ako bog da i poslednji.
Sam ja beše rekla koliko je meni žao žena.
Počeću da skupljam potpise za predlog Zakona o zabrani zaludjivanja žena.
Nije humano…
Učili te pogrešno, jesu oni lovci u duši, al’ često su lovina. Bar moje iskustvo tako kaže. Uvek sam ja bila ta koja je „ćapila tamo gde je oko bacila“, pa čak i danas posle toliko godina…. Dalje neću jer brate mili razlajaću se ovde, a „lovci“ ima da me ubiju
Aaaaaaaaaaaaa, zato meni red ispred kapije? Obukla sam zuti dzemper!
Sto se potpisa tice, imas moj iz odmah, a imam da predlozim i po neki stav i po neki clan za taj novi zakon.
Budibogsnama!
A te pitam ja nešto. Što ti i dalje čitaš te tekstove kad si ulovljena od strane ljubimca pre nekog vremena? a?
…još se smejem za onih 47%…
ZAto što ljubimac može da me vrati u vodu ako vidi da nisam zlatna ribica
Četiri sekunde? Eto objašnjenja zašto skrećemo pogled na nebitne stvari kao što su kukovi, guza, grudi …
Imam i ja sličnu priču ali sa aspekta lovca ne plena 😉
Interesantna tema i na dobar način formulisano.