Home / Izgubljena u prevodu / Devojke, da li stvarno mislite da vas on tuče jer vas voli?!

Devojke, da li stvarno mislite da vas on tuče jer vas voli?!

Imala sam drugaricu. Ne mogu da vam opišem mešavinu užasa i sramote dok sam slušala njene priče šta joj je radio. Kada joj je trebalo rame za plakanje, volela me je i smatrala iskrenim prijateljem. Kada bih pokušala da joj objasnim da se nalazi u bolesnoj vezi, smatrala me je neprijateljem. Više mi nije drugarica. Pre nego što je „raskinula“  sa mnom, nekako sam je odvukla kod psihologa. Nažalost, od njega je očekivala da je nauči da trpi a ne kako iz toga da izađe. I njega je smatrala neprijateljem.

Bio vi ovo predug post kada bih krenula sa istorijskom „osnovom“ ženskog trpljenja.

Postoji jedna divna pozorišna predstava u kojoj ona majci na pitanje zašto je ostavila muža kaže – Nije moglo više, sve sam radila kako si mi ti rekla, nije valjao, udarao me, udarao, nogama, udarao… – A šta misliš, da babo nije? – odgovara joj majka – Ja mogla trpit a ti nisi! Šta ćeš sad? Što se nisi pod voz bacila?

Ali imam rođaku koju je muž zlostavljao i koja je majci na pitanja od čega su joj modrice odgovarala da je pala dok je prala prozore, ribala kupatilo, salplela se o usisivač. Onda joj je majka jednog dana rekla – Slušaj ćerko, nešto si mnogo postala trapava od kako si se udala, da se ti vratiš kući, blago meni, ovde nikada nisi pala dok si prala prozore. I vratila se, naravno, pošto je ispričala roditeljima šta trpi u braku.

Još od onog nesrećnog slučaja manekenke iz Novog Sada, i mnogih slučajeva pre toga, i ovog jutros, da je jedna devojka nakon svađe s momkom, takođe u Novom Sadu,  s badnjakom u ruci, mada je badnjak potpuno nevažan detalj, skočila kroz prozor, pitam se šta je vama, devojkama, ženama, pa trpite sve to?

Da li vi stvarno mislite da ljubav mora da boli i da vam oni tim zlostavljanjem dokazuju ljubav? Da li stvarno mislite da je seks posle toga, onaj divljački, odraz njegove ljubavi prema vama, ne shvatate da je to još jedan dokaz njegove dominacije, maltretira vas a onda vas maltene siluje i vi mislite da vas voli?

Da li stvarno mislite da ste toliko loše, nevaspitane, poročne, da vaši roditelji od vas nisu uspeli da naprave čoveka pa da će to uraditi jedan muškarac sadista, „za vaše dobro“, jer vas „voli“, da ga „ne brukate“?

Da li verujete da ste nedostojne jednog normalnog odnosa u kome će vas neko voleti i otići od vas, dostojanstveno, onda kada vas više ne bude voleo? Verujete da će vas voleti više kad od vas bude napravio ono što on želi, potpuno vas porazio?

Da li svojim roditeljima ne govorite šta tripite u vezi ili braku zato što zaista želite da ih poštedite ili zato što se plašite da će, kada to čuju, sve svoje snage usmeriti na to da vas izvuku iz bolesne veze? Jer te vaše veze su bolesne. I nisu ljubavne veze, nema tu ni lj od ljubavi.  A vaša ljubav, ako se tome nadate, neće ga promeniti, što budete krotkije, više će vas zlostavljati zato što vas ne zlostavljaju jer niste „dobre“, jer „ne valjate“ nego zato što su jednostavno takvi. Zlostavljali su one pre vas, zlostavljaće i one posle vas. Samo su načini različiti.

Da li razmišljate o tome kakva će vam budučnost biti sa muškarcem koji vas zlostavlja još u vezi? Šta će sutra vaša deca gledati?

Znate, postoji jedna užasna stvar, obično se poverite drugarici i drugarica kao najveću tajnu čuva to da ste zlostavljane u vezi. Onda neka, nažalost, postale vest dana a njene drugarice daju izjave o tome koliko je patila, kako je znala, upozoravala ali da nije mogla ništa… Da su iole svesne kakvu tajnu čuvaju, to ne bi bila tajne, upozorile bi vaše roditelje, nekoga…

I na kraju, da li zaista mislite, posle svega, da je on sa vama zato što vas voli, ali eto takav je, ne može da se obuzda, vi ste krive… On je sa vama zato što može da vas zlostavlja, to je jedini razlog. Da ne može, bio bi sa nekom drugom žrtvom.

Vi u tim vezama niste njihove voljene žene, niste ličnosti, vi ste samo žrtve.

Znam da je problem mnogo složeniji, ali verujte, ne treba da tražite pomoć za njega, niti opravdanja, već pomoć za sebe.

On se neće promeniti.

Vi možete da donesete odluku da ne budete žrtve.

Foto: progettareineuropa.com

Pročitajte i

Ispovest: Moj muž – najveći zločinac na svetu

– Pričaj kako si me rodila. – Rodila sam te kao da sam sanjala. – Koga …

8 komentara

  1. G

    Svaka čast na ovom postu! Argumentovano i jasno!

  2. S

    Ako ti opet kažem da ti imaš ženski mozak pa nikada nećeš saznati kako funkcioniše muški, oteraćeš me u p…. materinu ! Onda je bolje da ti i ne kažem?!?

  3. r

    ne razumem.zasto kazete muskarci….muskarci ne tuku zene…ne….zene tuku oni koji su samo musko ali ne i muskatci….a to je bitna razlika…..znaju i jedni i drugi ko u koju kategoriju spada.

  4. J

    G. Mrsomude, nije tu reč o muškom mozgu već o nasilništvu i nepoštovanju koje ne sme da se trpi.

  5. S. Mrsomud, ajd, ja imam ženski mozak, objasni mi ti iz ugla muškog, šta je to što nagoni muškarca na nasilje?

  6. S

    Ja nisam rekao da ja to radim, niti da bi to trebalo raditi. Ja sam samo… pokušao opet da vam objasnim da muški mozak funkcioniše drugačije od ženskog. Bez obzira na stepen civilizacije, muškarac je, kao lovac, kao onaj koji je „zadužen za odbranu teritorije“, oštriji, suroviji, tvrđi, manje osećajan… To nam je biološko nasleđe. Kod nekoga je manje a kod nekoga više izraženo i što bi rekao Toševski, nismo se mi mnogo odmakli od naših pra-pra predaka. Ono što nas koči i zaustavlja da to radimo najčešće nisu osećanja nego socijalne regulative, društveni odnosi, sankcije…
    Najbolji primer za to vam je rat. U njemu glavnu reč vode muškarci… ali s obzirom da u ratu nema tih društvenih pravila dešavaju se surove stvari tipične samo za rat… Njih u miru nema. To znači da čoveka ograničavaju samo društvene norme, a mnogo manje osećanja… ona se naravno razlikuju od čoveka do čoveka, ali kada nestane „društvenih okova“ čovek postaje obična životinja.
    Jedan od iskonskih instikta kod muškarca je da poseduje „ženku“ i tako se prema tome i odnosi.
    Deluje surovo (i sirovo), ali kada se stvari ogole to je tako. Iz toga proističu različiti odnosi prema ženi… neko ih kontroliše a neko ne.
    Recimo, kada dronđate satima i danima za nešto (što je i vama biološki usađeno) malo koji muškarac ne dobije želju da vas „žvajzne“ preko usta… samo… neko istrpi, a neko nema ni malo kočnica… što je naravno genetsko nasleđe… i nastaje šorka.
    Ima tu još puno stvari, mogli bi napisati mnogo toga o tome šta žena nosi u sebi, ali… pošto ste tražili da vam objasnim za muškarca – ja sam pokušao…
    Recimo… Mahlat kaže da ako je tuče on je SIGURNO NE VOLI… – GREŠKA ! Ko kaže?! Eto to je jedna od stvari zbog koje sam napisao da nemate muški mozak, pa ne možete ni da razmišljate na taj način.
    Ali, da ne drvim više, ko može da prihvati – može, ko ne može – džabe pisati.

  7. Mahlat, molim te pročitaj moj blog post koji sam napisala pre više od 2 godine, kao i post na koji sam se nadovezala, i bar pokušaj da shvatiš u kakvom psihičkom stanju se nalazi žrtva, ondosno da shvatiš da tvoja nekadašnja prijateljica nije loša, ili slaba osoba. Na našem podneblju žrtve su uglavnom žene, jer su tako vaspitavane, a i okolina (tj. žrtvino okruženje), pa i sama žrtva, sklono je da razmišlja kao Sindža Mrsomud, tako da je vrlo teško izaći iz tog začaranog kruga.

    Imam i pitanje za Sindžu Mrsomuda: da li biješ svoju majku, sestru ili već neku blisku žensku osobu? Ako ih biješ, svoje razloge si već obrazložio, pa nema potrebe dalje raspravljati. Ako ne, zašto ih ne biješ? Sigurna sam da umeju da te izlude do tačke da poželiš da ih otreskaš o zemlju i dobro izgaziš, a svakako ih voliš, pa te batine po tebi ne bi značile da ih ne voliš, nego da su te strašno iznervirale i tako izazvale „iskonsko muško“ ponašanje. Molim te, objasni mi. Ovde smo ionako svi anonimni.

  8. S

    Ne bijem…
    Evo sad ću da je zovem da to i napiše…. Ženoooo! Dođider ‘vamo da se jasno i glasno izjasniš da li sam te ikada tukao? Ali razmisli doooobro šta ćeš da napišeš!!

    -Nije me nikada tukao… mislim… možda dva ili najviše tri puta, ali bila je to isključivo moja krivica… on tu nije ništa kriv… sećam se jednom… nisam zalila cveće… a on obožava te muškatle koje stoje ispred kuće i… A jednom sam pravila „buškani kolač“ i zaboravila da stavim mleko i sodu bikarbonu… kolač bio tvrd kao kamen… čak ni ja nisam mogla da ga jedem… i … kažem vam nije on bio kriv… A i pored svega… on je dobar… baš dobar… Ja ne bih ni mogla da živim pored nekog njanje… Meni treba muško… i čvrsta ruka… tako sam navikla od malih nogu…
    ‘Ajd sad moram da idem da nacepam drva i da pomognem majstorima da očiste septičku jamu….

    Eto vidite… kao što sam vam i napisao… brak je kao politika – zbir kompromisa… kod mene u braku je to baš jasno izraženo… pravi srpski brak… mislim, delimično srpski… pošto ona baš i nije čista Srpkinja… a i to pomalo ima uticaja na moju plahovitu narav… Jebiga… tak’i smo i gotovo…

    (Izgleda da sam ja džabe pisao onaj gornji tekst od 10.januara i na normalan način pokušao da objasnim nešto.)

Ostavite komentar