
Svaki novčić ima dve strane, to svi već znate, naš problem je što se uvek bavimo samo jednom stranom, i to onom koja je kad smo bacili novčić u vis pala na gore i koja sama po sebi označava dobitak, ili životni, ili u opkladi, kocki, kako kad i kako gde.
Da smo nacija koja ne voli da radi i to znamo. Uvek sam mislila da je nedopustiv deo vaspitanja onaj koji kaže – završi školu, da se zaposliš na nekom dobrom mestu, ništa da ne radiš, bog da te vidi.
Mi smo nacija u kojoj su plata i rad dobro i strogo podeljeni na mnogo načina. Negde radiš a nemaš platu što je sasvim normalno, negde imaš platu a ne radiš – još normalnije. Generacije i generacije se vaspitavaju da ne rade ništa, da gledaju kako znaju i umeju da zeznu i državu i poslodavca, retko ko firmu u kojoj radi doživljava kao nešto svoje, to ga hlebom hrani i školuje mu decu.
Mi bi da ne radimo na radnom mestu, da zaradimo, i kako znamo i umemo da ne dozvolimo da se onaj kod koga radimo nikako ne obogati. Više brinemo za to nego za sebe. Uvek ima i onih drugih, postoje ljudi koji su dobri radnici, šta god da rade, i na svom radnom mestu rade, nemaju opciju ni da sede, ni da prošetaju u toku radnog vremena, čak ni da izađu i popuše cigaretu. To vam je uglavnom prosta radna snaga, uglavnom školovana, ali prosta jer radi na prostim radnim mestima, nisu uspeli da se dokopaju direktorskih, dizajnerskih, menadžerskih i piarovskih poslova, mnogo ima Srbija ljudi kojima je to zvanje, a malo takvih radnih mesta. E, ti ljudi prihvataju svakakve poslove da bi mogli da žive. Životare, pardon.
Srbija nikada nije imala veću stopu nezaposlenosti nego što je ima danas. To dovodi do toga da moraš da trpiš i ćutiš na svom radnom mestu jer te neprekidno opominju da ne moraš, da stotine i stotine drugih jedva čekaju da zauzmu tvoje radno mesto za bednu platu za koju radiš.
Danas je objavljena vest da je plata u Srbiji skočila u vis, nije oborila prečku, ali je oborila rekord – na 414 eura. Svako ko radi ima ovu prosečnu platu.
E, sada da razjasnimo položaj pojedinih ljudi koji imaju prosečnu platu a u stvari nemaju ništa.
Zamislite ako možete ono što nećete da vidite, da u Srbiji postoje ljudi koji su dobri sa predsednikom opštine u kojoj žive, dobri sa monopolističkom firmom u toj opštini, naprave dil da svima vama bude dobro, zaposlite gomilu sirotinje raje i priča ide ovako:
Vi ste radnik, odnosno radnica, radi se o ženama, u srednjim godinama, četrdesetak, imate troje dece, svo troje idu u školu. Radite šest dana u nedelji, po sedam sati, to je mesečno 168 sati rada. Primate platu od 12 000 dinara, i slovima DVANAEST HILJADA DINARA. Iz dva puta, znate ono – akontacija i isplata. Imate toliko novca da svratite u jedan market i kupite hranu za par dana.
Za tri godine, koliko radite nikada niste dobili obračun svoje plate. Svakog meseca potpisujete da ste dobili platu, ali ne vidite koliki je iznos na papiru, novac dobijate na ruke, potpisujete da ste dobili novac za topli obrok, drugi papir da ste dobili novac za prevoz (živite 16 kilometra od svog radnog mesta), jednom godišnje da ste dobili novogodišnje paketiće za decu koje nikada niste dobili. Te tri godine, vi skenirate te papire jer vam nikada u stvari ne daju da ih pročitate. Ko stisne petlju da se pobuni, dobije po nosu, obaveste ga da odmah može da ide, ima onih koji hoće da rade, i naravno, obaveste ga da ima plaćeno zdravstveno osiguranje i staž što je u ovoj zemlji privilegija, jelte, znate vi koliko poslodavaca to ne uplaćuje.
Kad zatražite potvrdu o svojim tromesečnim prihodima, da biste dobili dečiji dodatak, dobijete je na 18 000 dinara (minimalna cena rada u Srbiji prošle godine je 17.748 dinara, sve po zakonu, forma zadovoljena). Ponovo nedopustivo malo, a pri tome je i laž, nikada niste dobili tih famoznih 6 000 viška.
Svakog meseca, iako vodite računa, svaki dinar vam je kao kuća, vaš poslodavac pronađe da ste napravili manjak koji vi nikako ne možete da otkrijete, natera vas da potpišete i odbije vam od plate.
Svakog drugog dana dolazi da vas obavesti kako nije zadovoljan vašim radom. Vaše kolege se smenjuju i nazivaju vas budalom, ali vi ne možete – troje dece je troje dece.
Najverovatnije da ne možete da zamislite očaj ove žene i kako ima osećaj da udara glavom u zid svaki put kad je deca pogledaju.
Ovo je realnost u Srbiji. Ona realnost koja ne interesuje ni vlast, ni zakon, a ni većinu vas.
Mogla sam da napišem ime firme, ime poslodavca, ali čemu, niko se neće trgnuti, to je ona druga Srbija koju većina ne želi da vidi. Postoji van kruga dvojke i u svakom mestu u Srbiji. Da li ovaj poslodavac čini neko krivično delo, razmislite sami. Na stranu plata od 12 000 dinara, gde odlazi novac za topli obrok, prevoz, gde završavaju ti novogodišnji paketići za decu, u kom god da su obliku, novcu ili čokoladama?
Radnice ove firme ne mogu nikome da se obrate. Kad traže savet niko ne zna kome se mogu obratiti. Kažu im da ćute jer i od toga ima gore. Znate neku goru priču?
Najveći kriminalci ove zemlje nikada neće završiti u zatvoru jer su uvek u dilu sa nekom vrstom vlasti, lokalne ako nijedne druge. Među najvećim kriminalcima ove zemlje su pojedini poslodavci.
I da, ženama ove firme je pred novu godinu obećano povećanje plate od 50 dinara – slovima PEDESED DINARA. Nisu ga dobile.
Možete li sebe da zamislite kako ste razočarani zbog 50 dinara? Jedan hleb. Malo za troje dece.
Mahlat Da li da odem ili da ostanem u drugom stanju
A o mobingu da ne pricamo. Nije bitno u kojoj firmi, i na kom si radnom mestu, ponizenja, uvrede, rodbinsko-prijateljski odnosi zbog cega cesto ceo kolektiv trpi, i na kraju te naprave ludim, proglase nesposobnim i kako velike kompanije vole da kazu „neki nisu uspeli da istrpe pritisak i da se suoce sa promenama“. U Loznici prosek plata je 16.000, skolovaniji imaju 30. Strasno. A prekovremene sate niko ne spominje. Svaki put kad se vratim iz inostranstva tuga me uhvati.
Nažalost, znam par ovakvih primera.
A ovo je jebena realnost srbije (da, malim slovima):
„To dovodi do toga da moraš da trpiš i ćutiš na svom radnom mestu jer te neprekidno opominju da ne moraš, da stotine i stotine drugih jedva čekaju da zauzmu tvoje radno mesto za bednu platu za koju radiš.“
Nista nije ni kod nas mnogo bolja situacija nego u Kini, ali se nekako vise frke diglo zadnjih dana oko njihovog izrabljivanja nego oko nas samih. A evo i ovako http://urikverc.blogspot.com/2011/10/motivacija-vs-demotivacija.html
I onda npr. dođe jedan @burek… Pretpostavjam da bi on i njemu slični senzacionalisti na ovu priču dali komentar kako je ta žena sama kriva, jer se nije na vreme snašla, Ili – trebala je da misli pre nego je decu rađala…, i tome slično. Eh… Zašto uvek sve mora da bude crno ili belo, kad ima toliko nijansi i boja. Vidim da su mišljenja u vezi odnosa poslodavaca i zaposlenih, kao i zaposlenih i samog posla, veoma podeljena, i polarizovana! Ali zašto ne bi smo mogli svi tražiti zlatnu sredinu? Da ne bude go kapitalizam, a da ne bude ni socrealistička utopijska idila!? Mislim da ne možemo, jer smo dozvolili da nas zavade. Sujeta vlada ljudima, a ne razum, svađamo se kao stoka! I neko se za to vreme bogati…, dok neki drugi pronalaze izgovore za svoju brutalnost i nehumanost…, a ovi poslednji ćute i trpe dok ne pocrkaju… Ipak, ja ne odustajem. Tražim zlatnu sredinu! U to ime, preporučujem nešto što sam pročitala juče, možda ima smisla ovo: http://www.justlivingserbia.com/2012/01/banka-ali-skroz-drugacija.html?spref=fb
Daj toj ženi kontakt sa ovim ljudima, možda joj bude od pomoći. Nemam drugu ideju u ovom trenutku, a da bude konkretna i praktična.
Ivo, i ja se to već danima pitam – zašto bi se i jedni i drugi glodali, umesto da rade na dobrobit i jednih i drugih (tamo gde je to moguće), a pritiskajući državu, koja nije obezbedila ni pristojne uslove za „utakmicu“…
Ukazujući na sindrom: Srpska svakodnevnica – je jedna strana medalje. A druga je da 10% koji dobro žive, među koje spadaju i oni koji su prigrabili društveni i državni kapital, nisu spremni da se odreknu ni pare da bi se stvorili uslovi za zapošljavanje i bolji život, jer ne mogu da se složim sa Tobom da smo nacija koja ne voli da radi, već mislim da je adekvatna konstatacija da se ne stvaraju uslovi da se radom obezbedi pristojan život.
Brzo zaboravljamo, da ne kažem da negiramo, da smo u vreme Tita u bivšoj Jugoslaviji imali manje od 5% nezaposlenih i to 99% nekvalifikovanih radno sposobnih građana u zemlji koja je tada imala blizu 20 miliona građana. A sada???????
Nema ovaj tekst previše smisla bez navodjenja firme.
Ovo što sam pisala nema nikakve veze sa tekstom Ivana Minića, šteta što je teško shvatiti da su i radnici i poslodavci u stvari žrtve sistema.
Ime firme i poslodavca nisu navedeni jer želim da ukažem na problem, a ne da ovaj tekst bude jedan od novinarskih žutih tekstova u kome bismo pljuvali jednu osobu koja koristi privlegije sistema, kako rekoh. Nije jedini.
Svaki problem u Srbiji je problem sistema, sistem je napravio da se međusobno „koljemo“.
Ja imam predlog. Zahteva samo malo vremena, nimalo cimanja i nista od novca.
Zena napise tuzbu protiv poslodavca. Ili joj neko drugi napise (komsija, komsinica, student prava, besplatna pravna sluzba u opstini)… Tuzba ovde nije bitna, ali je potrebna kao uslov za podnosenje prijave Ministarstvu rada. Dakle, tuzba se predaje sudu na overu, overen papir kopira i potpise, zajedno sa prijavom se nosi u Ministarstvo rada i preda se. Sutra, prekosutra, sledece nedelje ti tuzbu u sudu mozes i da povuces, jer je bitno da se Ministarstvo aktivira (a po mom iskustvu oni zaista savrseno rade, „ni po babu ni po stricevima“, jer ih uglavnom niko ne shvata ozbiljno, ali su zato posledice preozbiljne). I ti si onda mirna, nema cimanja, nema placanja, i dalje radis svoj posao, a Ministarstvo radi svoj posao. Ti njima nisi uopste bitan faktor, niti oni tebe negde pominju kao „krivca“(a i ne smeju da pominju), posto je njima bitan samo poslodavac. Kod poslodavca se izredjaju sve moguce inspekcije, kako bi ispitali navode u podnetoj prijavi. I nakon par meseci te samo pismeno obaveste o rezultatima. Za to vreme je poslodavac vec kaznjen nekoliko puta i morao je uvede promene u skladu sa zakonom, tj. ako mu firma nije pala pod stecaj zbog kazni. U tom slucaju firmu kupuje neko drugi, a to je vec druga prica.
Ovo je oproban recept, nekoliko zena i jedna otpustena trudnica su ovako popravile svoje polozaje, samo zato sto su poverovale da zakon zaista ne stiti poslodavca. Svi kazu „a zakon stiti kenj kenj“, „a rupa u zakonu“, „a znas ti ko je on, a ko sam ja?“, „a sta da se cimas, cuti i trpi“ i slicne gluposti od kojih ni jedna nije tacna. Malo petlje i bice sve ok. Radno pravo je ono sto u nasoj drzavi zaista radi kako treba, samo kada bi ljudi imali petlje da se izbore za svoja prava.
Eto, to je moj (isprobani) savet. Niko nije obavezan da ga poslusa.
@Kim Opasnic Zašto je potrebna tužba odnosno zašto je to uslov za podnošenje prijave Ministarstvu rada? Ne može da ide prijava direktno Inspekciji rada?
tek sad videh komentar, sorry @Firstname Lastname
Zaista ne znam zasto inspekcija rada ne prihvata prijave bez prethodne tuzbe – znam da meni nisu prihvatili, pa sam morala prvo tuzbu da podnesem. Tvoja prijava u svakom slucaju ostaje „anonimna“ u smislu da prijavljeni ne zna da si ti taj koji ga je prijavio, ali inspekcija mora da ima konkretne podatke i dokumentaciju na osnovu koje „otvara slucaj“.
p.s. mozda je offtopic – ali ja nisam prijavila malu privatnu firmicu, vec veliku internacionalnu firmu i „dobila“ sam. Vratili me na posao, dogovorom sam posle otisla iz te sumanute firme, a zbog silnih kazni koje su morali da plate, pali su pod stecaj, promenio se vlasnik i sad je ostalim zaposlenima polozaj mnogo ljudskiji. Zakon „radi“, zaista.
@Kim Opasnic Hvala puno!!