Sigurno ste već pročitali priču o Sofi Peters, studentkinji koja je šokirana zbog raznoraznog seksističkog dobacivanja, naoružala se skrivenom kamerom, sve to snimila i pretvorila u film – Femme de la rue.
Film je uzburkao javnost koja kao o tome nema pojma, toliko da u Briselu nameravaju da uvedu kazne za seksualno uznemiravanje na ulici.
I tako ja danima razmišljam o tome, seksualnog uznemiravanja je bilo odvajkad, valjda još od onda kad ona nije htela, a on je ščepao za kosu i uvukao u pećinu, samo što se to do skoro smatralo normalnim – žensko si, išetala si na ulicu, ima da ćutiš i trpiš, a danas zakon, eto, štiti žene.
Tako razmišljajući, vratim se par godina unazad, kad sam još bila mlađahno devojče između 20 i 30.
Bilo je sasvim normalno da hodam ulicom i na svakom ćošku čujem – Sestro, ala bih ti ga zavuko… od uveta do pete, koliko ko ima mašte. Mene, doduše više uznemiravalo ovo sestro nego to zavlačenje, ali sam hvatala sebe kako zaobilazim neke ćoškove i gradske bašte da se ne bih osećala silovano i postiđeno. Bila sam mlada i glupa, kako rekoh, to onda nije bilo seksualno uznemiravanje i pojma nisam imala da sam mogla da stanem, kažem – ‘ajde kuronjo, otkopčavaj šlic da vidim šta bi mi to zavuko pa da pregovaramo, to jest, da sam mogla i ja njega seksualno da uznemiravam, pošto ni to onda nije postojalo.
Onda sam se zaposlila, i u fabričkom krugu su mi, do kancelarije, od nje, do susedne službe, gde god sam mrdnula, nabijali, zviždali za mnom, komentarisali kako izgledam, nabijali mi šta su stigli, pojedinačno i grupno, karali me po ćoškovima, menjali ženu za mene, sestro, šta bih ti radio, sestro, dođi čiki da ti čika… i tako sam ja počela da se stidim što imam sise i dupe i sve sam ih molila kad prolazim pored kretena – uvucite se kad vas molim, samo da prođemo. A prolazila sam gutajući knedle i suze.
I tako, kad jednom nisam uspela da progutam te suze, uletim u prvu kancelariju, sva zarozana i slinava i ispričam jednoj ženi kako oni, šrmc, mene bre, šmrc, maltretiraju, šrmc, svašta mi kažu, šmrrrc….
Aaaa, kaže ona, tako su i meni, ništa ne brini, navići ćeš se.
I tako smo mi, pre petnaestak godina morale da se navikavamo, jelte, jer je to bilo normalno i društveno prihvatljivo. I naravno, bile smo optuživane da smo mrdale repom, imale kraće suknje nego što je predviđeno, te sise i dupeta pa je, brate, normalno da nas verbalno siluju kud god prođemo.
Onda, ja nisam smela svakome to da kažem, čak ni kad me moj šef seksualno uznemiravao, prvo – on je bio šef, moglo mu se, pozicija mu je dozvoljavala, drugo – ne bi on da ja nemam sise, dupe i da nisam žensko, tako da je krivica uvek nekako bila moja, to jest naša, svih nas koje je on terorisao glupim komentarima.
U to vreme, samo je silovanje bilo nešto za šta je žena mogla da podnese tužbu i mnoge je nisu podnosile jer je takođe dokazivana ženska krivica – što je prošla tuda kuda je prošla, što joj je suknja bila kratka, što ima urokljive oči, visoke štikle, i kog je đoku uopšte tražila tamo gde je bila silovana.
Vraćajući se jedne noći kući, sa drugaricom, dok smo prolazile pored jedne ograde, visoke, samo se otvorila kapija, pojavio se go muškarac i zgrabio me za ruku. Taj strah ne možete da zamislite ako vam se nije desilo da vas go muškarac iz mrklog mraka ščepa dok veselo čavrljate, kako sam ga otresla ne znam, ali garantovano sam imala bolje vreme od Huseina Bolta, samo mi ga niko nije merio. Prijavila, u miliciji mi rekli – a znamo, to je jedan ludak, stalno tako. I? I ništa, nemoj da prolaziš više tuda.
Kad sam se požalila da na jednom prozoru, jedne institucije, svakoga dana viđam golog muškarca kako onaniše, samo su mi rekli – pssst!
I tako, ubrzo sam ukapirala da zakon i društvo štite ludake i drkadžije, silovatelje i te što su sad seksuanli uznemiravači a onda su bili samo budale i da mi je jedino rešenje da idem po beloj crti, posred ulice, ne gledam ni levo ni desno, obaram rekorde ako me baš neko pojuri i proklinjem sise i dupe jer da se nisam rodila sa njima mogla sam lepo i mirno da živim.
Danas žene i dalje moraju da se navikavaju na seksualno uznemiravanje, jer kako god zakon to regulisao, postoje društveni zakoni koji to ne regulišu, koji nekim kretenima u obliku muškaraca daju za pravo da laju to što laju, ženama samo ostaje da se stide što su žene. Seksualno uznemiravanje na radnom mestu žena može dokazati samo ako niko ne puca na njeno radno mesto i ako njene kolege ne drhte pred onim ko je uznemirava, inače će okrenuti glavu.
Moj vam je savet, ako ste žensko i ako vas neko seksualno uznemirava – ma namažite ga ko god da je, gde god da ste, od glave do pete, naređajte mu se familije i titula, ponosno nosite svoje telo i svoju ženstvenost i kažite mu da je običan seronja bez muda, koji da nešto kara ne bi lajao. Udarite ga tamo gde najviše boli!
Ako ste muškarac i ovo ste pročitali, a od onih ste koji svašta govore ženama, da apelujem da to ne radite ne bi vredelo, zato – dabogda vam se ne digao nikad u životu! Šta ima da vam se diže kad ste verbalno tako dobri jebači!
Vi nemate pojma kako se mi zbog tog vašeg verbalnog jebanja osećamo prljavo, postiđeno i bezvredno. I kako to ume da nas uplaši.
Sada ću ovde izneti svoje lično iskustvo, kroz šta sam prošla i u kojoj meri je to obeležilo moj život. Završila sam osnovnu školu u manjem mestu i prešla u srednju školu. Tada je počeo pakao. Moram naglasiti da sam u osnovnoj bila izvanredan đak, osvajala takmičenja, bila poštovana i uspešna. Dolazim u srednju školu, moje prvo odgovaranje iz biologije, dvojica koja su sedela ispred mene dok sam odgovarala su se igrali sa svojim „igračkama“ ispred mene. Profesor to nije mogao to da vidi ja sam se toliko zbunila da mi je on jedva dao trojku. Postiđena, posramljena, razočarana. Tako je počelo moje maltretiranje, koristili su svaku priliku, da me seksualno uznemiravaju, dok sam ja samo crvenela. Svaki odlazak u školu bio je pakao. Časove fizičkog i da ne pominjem. Počela sam da ih izbegavam. Nije da nisam reagovala, požalila sam se majci. Nažalost jedan je bio sin njenog direktora, drugi je bio sin doktora, načelnika jednog odeljenja u bolnici. Ništa nije preduzela, meni je rekla da ne obraćam pažnju. Ne obraćati pažnju je bilo nemoguće. Niko me nije uzeo u zaštitu. Devojke iz odeljenja su se smejale na to što mi se dešavalo, prećutno podržavajući, a neke čak i otvoreno. Kako se to psihološki odrazilo na mene, to je već druga priča. Počela sam naglo da se gojim, povlačim u sebe, uspeh u školi više mi nije bio bitan, sreća te sam uspevala da održim vrlo dobar uspeh, što nije bio ni deo onoga što sam zaista i mogla. Krivila moj izgled i moje grudi, moje telo za sve što mi se događalo. Tri godine je trajao taj pakao. U četvrtoj su prestali, uspela sam da izustim pred razrednim šta mi se dešava. Prestalo je ne zbog razrednog, nije me ni on podržao, već što su ako se dobro sećam našli devojke u to vreme. Zbog svega toga, imala sam imala psihološke probleme, anksioznost, upadala u depresiju, socijalnu fobiju, da ne nabrajam. Imala sam kasnije psihološku pomoć, ali to mi je pomagalo na neki kraći rok. Da ne pominjem kako se sve to odrazilo na moj socijalni i ljubavni život. Mislim da još uvek trpim neke posledice, teško mi je da idem na javna mesta, uglavnom izbegavam neka dešavanja. Niko ne zaslužuje da trpi seksualno uznemiravanje, da oseća se tako krivim, posramljenim, da sebe vidi kao nešto prljavo, nedostojno.
Svaka Vam cast na ovom tekstu! Ipak je „lakse“ kada znas da se to desava i drugima. Neke zenske osobe ne mogu da progovore o tome, jer im je stucavano u glavu: „Ma, daaaaj… ‘Di ce tebe neko… Pogledaj se na sta licis… Pored tolikije’ svijeCkije ljepotica, bas bi tebe neko… Mursh!“ i slicno. I ti onda, sva po$r@na i rugoba nad rugobama, neces da se dodatno ponizavas. I, sto je najgore, ti komentari cesto dolaze bas od dragih „sestara po spolovilu“, ZENA.
Apsolutno se slazem sa Vasim predlogom kako da se „hendluje“ citava situacija!!!!! I sto vise ovakvog prosvecivanja!!!!!!
Kiss!
ono sto je najstrasnije jeste da je to kod nas toliko uobicajeno i normalno, da je vec dugo vecinsko a ne manjinsko ponasanje. ja ne znam devojcicu u skoli koju nisu „vatali“ za dupe i sise decaci iz razreda. makar jednom. a i ako nisu, bila je deklarisana kao najveci gabor i podsmevali su joj se. mi da „vatamo back“ nismo htele, a da bezimo nismo uvek uspevale. uzasan osecaj. posle kad odrastes ajd kao i prestanu, ali pocnu da komentarisu na razne nacine. prvi i najstandardniji nacin jesu „humoristicni“ komentari, dvosmislena dobacivanja itd. sta je odgovor? ja ne bih mogla kako mahlat kaze da se istom najebem svega kako treba, a da dizem tuzbu nikud me ne bi odvelo.. priznajte svi redom, da sad vasa koleginica s posla digne tuzbu protiv kolege zato sto joj je ovaj rekao neki fazon kojim je seksualno podjebava svi biste pomislili da ona preteruje i sere, da se on samo zezao… ovo ignorisanje by police necu ni da pominjem.
Malo koja djevojaka nije to prosla… kod mene su maltretiranja pocela od 6, 7. god. od djecaka koji su imali 11, 12, 13… kasnije su me muvali i trener (kad sam ja imala 11.god., pa sam prestala da idem na treninge), porodicni dr.,, zubar… razl. matorci itd. Iako sam uvijek zakopcana do grla, nikad ne nosim suknje, obukla sam je 2, 3 puta u zivotu i nikad vise… sad sa 28. zelim nekad da obucem finu haljinu do koljena ili suknjiu ali cu morati nekako prije toga da porazgovaram sama sa sobom i da se ne osjecam jadno kad budu buljili i ko zna sta govorili….
Drage moje, i sada u 6-oj deceniji dozivljavam ponizenja u obliku dobacivanja, odvratnih pogleda od kojih se postidim sto prolazim pored te osobe. Osecam krivicu svog izgleda celog zivota, i jos gore od svega je sto sam stalno slusala da „ih izazivam“. . . . . I zakopcana do vrata , i u pantalonama, u suknji… svejedno je kako sam bila obucena. I sada kada setam unuku, cujem zvizduke, trube iz auta, dobacuju ili stanu i pitaju sasvim otvoreno … da li bih….“ . Sta reci o mojim osecanjima sada nakon toliko godina zivljenja u ovoj kozi? Nije lako, bilo a nije ni sada.
Oni su isti u u 20-tim i u 70-tim , je ONI su ONI . Osobe neizgradjenog karaktera,nevaspitani i opsednuti svojom bolesnom seksualnoscu.
Mnoge moje „prijateljice“ su me optuzivale zasto se ljutim i stresiram zbog toga i kamo srece da i njima tako dobacuju…
Drage moje, moj savet , iz mnogogodisnjeg iskustva je ipak, pustite ih , ne obracajte im se. Drzite svoj nivo i nosite svoje telo koje nam je majka dala.
Dragi Bog neka nas sacuva ovakvih nasrtljivih osoba.
Ufff….
Vidim da se niko od muškijeh nije javlj’o!!!
Neću onda ni ja!!!
Kažu „dok kuja ne mahne repom“ Dokazano je da nije tako.Pre neki dan gledam kako jedan pas čeka kod komšijine kapije i cvili.Kapija visoka jedno dva metra.Nije je ni video, nego namirisao je, i nije mahnula repom a on hoće po svaku cenu.
Јако ми је жао због овога – појма нисам имао да се овакве ствари толико често женама дешавају. Ја сам мушкарац који *никад* није добацивао нити вербално подјебавао жене. Једноставно сматрам да је то недостојно и да тиме ниподаштавам друго људско биће, само зато што је супротног пола.
Е, али зато сам имао и ја некада 15 и 16 година, па сам примећивао девојке, али оне мене нису. И нисам био једини. Ми што смо били добри и фини, ми смо стављани у пријатељску зону, или чак ни то – било је девојака за које једноставно нисмо постојали, а оне за нас и те како јесу. Због тих истих дупета и сиса које ти, Махлат, проклињеш. А момци који су били безобразни и добацивали и подјебавали, они су имали девојке, они су имали и секс са тим девојкама. А секс је нама и тада био битан, али то што те хормони разваљују у тами и самоћи твоје собе је само твој проблем и ничији више, јер си за девојке небитан и не постојиш.
Е, онда завршиш факс, па завршиш мастер студије, буде ту у међувремену неколико девојака, нека сломи теби срце, некој ти сломиш срце, и онда дођу касне двадесете, и ево сада ране тридесете, и све се промени. Ја сам увек био неко ко више воли да ради него да прича о томе шта ће да ради. И по питању посла, и по питању свега другог у животу.
Елем, дођу ране тридесете, изградиш се донекле као личност, постигнеш мало самопоуздања, почнеш да се остварујеш у пословном смислу, и сад девојке или пробају да спроводе власт над тобом и твојим новчаником на рачун тих истих дупета и сиса – па кад их оставиш није им јасно зашто си их оставио; или пробају да се удају за тебе у најкраћем могућем року, па ни њима кад их оставиш није јасно зашто си их оставио.
Има нас мушкараца који од жене тражимо да има и мозак, а не само дупе и сисе. Да има мозак, и да га користи за нешто више од планова за будућност који се своде на будуће арчење мог времена и новца, са браком или без истог.
Према томе, нисмо сви исти, и не упражњавамо сви те гадости. Има нас који још увек понекад посетимо цвећару и купимо понеку ружу, али мало има жена које то знају да цене. Углавном хоће летовање, мобилне телефоне и накит. Или брак и децу до краја године, иако је сад јул. Све се може кад „ми“ то желимо.
И немој сад да ми причаш да нису све жене такве. Нису. Знам да нису. Али већина оних са којима сам имао посла нажалост јесу. Исто као што ни ми мушкарци нисмо сви исти, и не подјебавамо вас сви вербално. Мислите о томе.