Home / Politika je kurva / Metro će biti tu dok kažeš – metro! Rekoh i ništa.

Metro će biti tu dok kažeš – metro! Rekoh i ništa.

Sećam se, kao da je juče bilo, osnovna škola, imala sam nekih 13, 14 godina, dobijemo na času likovnog zadatak, temu, da nacrtamo kako zamišljamo život 2000. godine. Sećam se i da sam pomislila, bokte, tada ću imati 36 godina, biću stara kao Starac Fočo, baš me briga kako će onda izgledati i život i svet. Mlado, pa blesavo i glupo.

Listom svi smo crtali neke oblakodere, slično nečemu što sad postoji u Dubaiju i kako se između njih kreće nešto što je trebalo da bude automobil, ali bez točkova, ili avion, ali bez krila, što bi, zamišljali smo, vozio svako, od ludaka do staramajke, nešto slično možete videti u filmu Peti element.

Prošle decenije, prošla i 2000. godina, ja videla da se živi i u 36, a, bogami, i kad imaš više od pedeset, jedino u Srbiji nema nebodera, to jest tih kula „A la Dubai“, sem jedne koju će napraviti jednog lepog dana, kako će izgledati možete da vidite dole kod Železničke stanice na onom platnenom panou koji svima koji kroče u Beograd odmah nabije na nos u kakvu su varoš došli. Ne danas, nego malo sutra. Automobili još uvek nisu uzleteli, još uvek imaju točkove i još uvek na sprskim ulicama možete videti fiće i lade specijalke, a da nisu muzejski eksponati. Avioni još uvek lete na praistorijski način., znači imaju krila.

Dvadeset prvi vek je, leto gospodnje 2018.

Nedelju dana pred gradske izbore.

Ja sam blogerka iz provincije. Priučena Beograđanka. Ostavila Beograd osamdesetih prošlog veka, kao gospodski grad, vratila se u selendru. Vaspitavana sam da ne lažem, ne kradem, ne govorim lopovima da su lopovi, ni lažovima da su lažovi, da to nije lepo, znači pogrešno vaspitavana.

Živim u prestonici, metropoli bokte, okružena ljudima koji nisu pogrešno vaspitavani kao ja, u pogrešno vaspitanje ubrajam i – ne pljuj i ne istresaj nos nasred ulice, ne seri pored izloga, ne seri na ulici, generalno, ne bacaj đubre gde stigneš.

Živim u najštrokavijem gradu na planeti, što možete da vidite na svakom ćošku ako nije pao sneg pa Beli grad postao stvarno beo ili nije ozelenelo, pa sakrilo svo to đubre i sve te divlje mini deponije, čim mrdnete malo od Terazija sa Knez Mihajlovom.

Sve to ni po jada, živim među ljudima koji su juče, kao sumanuti pričali da većeg cara od Ivana Ivanovića niti je bilo, niti će biti.

Ubila sam se skrolujući po Twitteru, da bih ukapirala zašto je car.

I ukapirala. Ivan Ivanović je u svojoj emisliji rekao – Beograd nema metro!

I ništa slagao nije. Beograd nema metro.

Samo ne znam da li su svi, uključujući i novinare koji „nemaju mooda“ skrenuli s pameti, kao što se juče komentarisalo, pa se na to da Beograd nema metro prave ludi, jebo metro, važno da su odštampali karte. I važan je optimizam. I dobra volja. I izbori. I biće metro. Dok kažeš metro.

Jutros sam pročitala kako je Siniša Mali najavio gradnju nove autobuske stanice kojom će se ponositi svi Beograđani. I ja priučena.

Da li je vama uopšte normalno da vas sutra neko pita čime se ponosite, a vi odgovorite – autobuskom stanicom.

Jebem mu mater, zašto da se ponosim autobuskom stanicom kad će metro, samo što nije, i kad će svi Bugari, pošto su nam oni turistička ciljna grupa, da pohrle u Beograd da se provozaju istim, od Makiškog polja, do pizde materine, trasom di nema gužve, ko i u svakoj metropoli na svetu. Jer, ako niste primetili, metro neće graditi da bi rasteretili saobraćaj i pomogli ljudima da stignu s kraja na kraj grada i prigrada, nego ’nako, da imamo čemu da se divimo.

Foto: Tanjug

Dok se on bavi metroom, most koji povezuje Pančevo i Beograd, prelazimo na – voli, ne voli, ako voli, prešli smo, ako ne voli, strmeknuli smo se u mutno Dunavo.

Dok se on bavi metroom, trolejbusi, autobusi i tramvaji su leglo zaraza, očišćeni valjda još za vreme Tita, pa nikad.

Ima čovek metro u glavi. A metro ko metro, brz, jebi ga, ne može da iskoči tek tako. To jest, da prešaltuje misli i sam sebi kaže – pa ono što ja zamišljam da sebi treba da kaže, njemu na pamet ne pada.

Zbog svega što sam navela, a i zbog onoga što nisam navela, želim srdačno da se zahvalim onom koji je pažljivo, svaka mu čast, birao svoje saradnike i što živim u zemlji, u gradu, u kalakurnici u kojoj –

možeš da na autobusu napišeš – Zato što volim Beograd, metro će biti tu dok kažeš metro! Evo napisala sam, a i glasno izgovorila, majke mi. I nema ga.

Možeš da mašeš kartama za ono što ne postoji.

Foto: Tanjug

I ovde, kad sam već htela da im se naređam – oca, majke, koalicionih partnera i trasa metroa, setim se…

Pa čoveče, kad mogu da prodaju karte za Mars koji je, po slobodnoj proceni naučnika, od zemlje udaljen 54,6 miliona kilometara i do kojeg bi put trajao oko devet meseci, pa šta je čudno ako mašu kartama za metro u čiji temelj se još nisu zapljunuli, svi ovi koji smatraju da mogu da naprave metro u zemlji u kojoj vozovi idu sporije nego pre Prvog svetskog rata, odmah treba da kupe mašinice.

Za šišanje ovaca.

Srećni vam izbori.

(Foto u zaglavlju – vesti.rs)

Pročitajte i

Pet litara mleka

Ne radite ono zbog čega će vas se deca stideti, naravno, ako vas prevaziđu, ako ne uspete i od njih da napravite uplašene klimoglavce koji će biti statisti u ovoj državi koja za narod ne  mari. Ukoliko i od njih ne napravite beskičmenjake. Biće i toga, neka deca neće znati za bolje, neće videti dalje od vas, ali i to treba da je vaša lična tragedija i sramota jer normalan roditelj ipak teži da ga dete prevaziđe.

Ostavite komentar