Ovo – Ono matoro kurvo! – izgovara moja prijateljica Mađarica, kad god je svekrva iznervira. Inače, ovo je naučila da kaže na srpskom tek kad je prevalila tridesetu i kad je mene upoznala. Živi pedesetak kilometara od Beograda, u mađarskom selu u kome sam se ja, kad god odem, osećala kao u Mađarskoj – mađarski jezik, mađarski tv programi, mađarske novine, mađarski običaji, druga kultura. Kad je trebalo da telefonira i, recimo, pita kada će joj mlekara isplatiti mleko, morala sam da zovem ja umesto nje. Onda je najzad počela da uči srpski, normalno, nalazi se usred Srbije. Da je razumeju svi, i ja kad poludi zbog svekrve, a da je svekrva ne razume. Sad odlično komuniciramo iako nikada nisam uspela da joj objasnim ono sa padežima, ali nema veze, njih ni mnogi Srbi ne znaju.

A ja sam vam, dragi moji, gde god sam putovala, prethodno učila kako se na jeziku zemlje u koju idem pozdravlja, pita koliko nešto košta, kaže hvala, pomozite mi i slične stvari pošto sam znala da će moj srpski teško razumeti a koliko znamo, ni neverbalna komunikacija nam nije ista, učila sam tek toliko da ne nastradam.
Danas živim u tolerantnoj zemlji Srbiji koja poštuje svoje manjine, do te mere da svaka od njih ima pravo na svoj jezik, što ne sporim, naravno, ali isto tako ima pravo da tvrdoglavo neće da uči, komunicira, sarađuje na srpskom jeziku.
Pominjala sam, moja ćerka je u razredu imala Roma koji jednu jedinu reč srpskog nije znao. Nije razumeo decu ni učitelja, nisu oni njega i pronađeno je Solomonsko rešenje – na polugođu je prebačen u specijalnu školu! Kakva tragedija, u startu mu je oduzeta šansa da se obrazuje jer potiče iz romske porodice koja na srpskom zna samo da psuje. Govorio je samo romski, maternji jezik. To je bilo pre petnaestak godina,dok nismo bili ovako tolerantni.
Da sam ja govorila samo maternji jezik, danas bi pet puta pitala – di su štikadenti, dok ne biste poludeli i vi i ja, pa na kraju ipak arlauknula na srpskom – gde su, jebene, čačkalice?!
U tim čačkalicama i mnogim drugim, običnim, svakodnevnim rečima, nalazi se problem – maternji vs jezik zemlje u kojoj živim, živite, živomo, u kojoj, valjda svi treba da se razumemo, što neslužbeno, što službeno.
No, jednoga dana, ne tako davno, u Srbiju su stigla ljudska prava, manjinska prava (koja su postojala i ranije, pogledajte početak teksta, da nisu, matoro kurvo bi bila matora kurva), tolerancija, u kojoj sutra neki Papuanacnovogvinejac ima pravo da traži da se obrazuje na maternjem jeziku, samo li se dočepa srpskog državljanstva i srpske teritorije.
Takođe, ne tako davno, na prostorima bivše zemlje smo se ubijali zbog različitosti, kad smo ukapirali da smo različiti i završili te sulude ratove ponoseći se svako svojim žrtvama, ne kapirajući da smo i sami nečije žrtve. Svi, i oni koji su učestvovali, a naročito oni koji ni r od rata nisu videli, oni su najgori.
I tako danas, u tolerantnoj Srbiji, koja ne zna gde joj je dupe a gde glava, šta hoće a šta neće, smo zna da treba glavom kroz zid ne bi li se dočepala EU pa da ozvaniči prošnju, svako hoće da se obrazuje na svom jeziku. Da ostane što više slep kod očiju, nikako da ne uči srpski jezik, jezik zemlje u kojoj živi i koju ovako ojađenu neprekidno optužuje da mu ništa nije dala, da ga je zajebala još onog trenutka kada se rodio, a koju ne poštuje ni toliko da nauči njen jezik. Obaška što svom rođenom detetu, onom za koje ima veće snove nego za sebe, pretpostavljam, oduzima šansu da se obrazuje i postane ravnopravan član ovog društva, nego ga maltretira da ostane manjina.
I tako danas imamo u učionicama 13 jezika manjinskih naroda.
Da ne bude zabune – napomena autora, to jest mene, za one koji nikada ne čitaju šta pišem nego ono što su oni zamislili – ja volim različitosti u Srbiji, ne smeta mi niko, nijedan manjinski narod, mislim da treba da čuvaju svoju kulturu, običaje, jezik, volim i da upoznajem njihovu kulturu. Volela bih i sve njihove jezike da znam, samo nemam toliki kapacitet pameti. Ali mislim da treba da se obrazuju na srpskom jeziku. Ako misle da nešto sutra traže od ove zemlje, recimo, malo više obrazovanja, posao i te stvari.
Razumem da imaju predmet – maternji jezik, kao dodatni predmet, za koji, kako piše u linkovanom tekstu – „A i za predavače i za celu organizaciju novac treba da obezbedi – država!” Bogte! Jok, ja ću! Nego ko će nego država, ko aminuje, taj i plaća.
Ali da sve predmete, “od istorije do likovnog”, slušaju na maternjem jeziku, pa da nije malo mnogo drugovi iz manjinskih zajednica? Ako uopšte razumete ovo pitanje. Ne što je teško, nego zbog jezika, jelte.
Čak i da je moguće to pobezbediti u osnovnoj školi, ko to da vam obezbedi za srednje, fakultete, gde vi mislite sutra deca da vam rade? U bankama? Bolnicama? Ili vam snovi ne dopiru dalje od opismenjavanja?
Dakle, neki ljudi žive u Srbiji u kojoj je srpski jezik službeni jezik a žele da govore samo jezik svojih pradedova! I da sutra kukaju kako im ova zemlja ništa nije dala!
Da prostate, da bi vam neko bilo šta dao, mora da razume da mu nešto tražite.
Meni, eto, izuzetno teško pada da sutra može da mi se desi da odem na neki šalter a da na njemu radi osoba koja govori samo romski. Ili slovački. Ili makedonski.
Kako rekoh, ja sve te jezike ne mogu da naučim, trinaest ih je, bogamu! Ali zato svi oni mogu jedan jedini, zemlje u kojoj žive.
Ne znam šta je tu sporno, da li im time što tražim da znaju srpski jezik oduzimam pravo da budu Makedonci, Slovaci, Romi…
Da ne bude spora, ima i Srba koji se otisnu u svet, provedu život u nekoj zemlji mrzeći je iz dna duše, kao da su ih molili da dođu, ne nauče za taj ceo život ni par reči, tvrdoglavo, vuku decu kad idu kod lekara, ali to su oni koji su ceo radni vek uglavnom čistili govna.
Ima i onih koji vole da se razumeju sa ljudima među kojima žive pa su naučili jezik te zemlje, samim tim su počeli da rade, stvaraju i ostvaruju svoja prava.
Vi, koji ne želite da se razumete sa Srbijom, imate na to pravo, naravno, ali time gubite sva ostala prava. Nije što neko ne želi da vam ih da, nego što je prosto nemoguće.
Bravo za tekst! Potpuno se slazem sa tobom. Ja sam dosla u Englesku sa vec stecenim znanjem engleskog jezika i opet sam se upisala u Oxfordsku skolu kako bih ga usavrsila i imala iste sanse kao i bilo koji englez ili rodjenjem englez. Naucila sam njihova pravila, zivim po njihovim pravilima i zakonima, i postujem ih.
Pre nego sto sam dosla u UK, bila sam u Italiji neko vreme i tada sam pred polazak u Italiju isla 4 meseca na kurs Italijanskog kako bih se sporazumevala sa njima. Udata sam za Spanca (tj. katalonca) i kako bih mogla da trazim svoja prava kao njegova supruga, naucila sam oba jezika (kol’ko tol’ko) i sada znam kada odem u prodavnicu, kod lekara, policiju ili bilo gde, da pitam i razumem odgovor.
Dete ce mi se roditi u UK i tu ce se i obrazovati (nije da smo time odusevljeni, ali to nam je sto nam je trenutno). Vec smo i pronasli potencijalnu skolu koja se zove Evropska skola (semiprivatna). Obrazovanje ce mu biti na Engleskom jeziku. Nece mu verovatno biti omoguceno da uci Srpski (jos se raspitujemo o detaljima svih jezika koje skola pokriva), ali ce moci da uci Spanski, Italijanski ili bilo kojii drugi jezik koji zeli da usavrsi.
Ja znam da cu ga uciti Srpski kako bi se mogao sporazumeti sa svojim bakom i dekom, ujkom i mnogim drugima kad dodje u Srbiju. Hvala Bogu tu je i Skype pa ima da se naslusa srpskog u razgovorima sa familijom, a vec je dobio i sve decije pesmice iz Srbije. Pa sve da jednog dana resi da se odesli u istu, potrudicu se da ga naucim da zna Srpski da se snadje, pa posle ako zeli nek se usavrsava.
Znaci kako ja (i vecina) kao neko ko je stranac u stranoj zemlji, tako i manjine i stranci u Srbiji. Izvinjavam se ali pravila ponasanja, zakoni i propisi Srbije moraju da se postuju, pa tako i jezik i kultura. Kao i svuda u svetu, mogu uciti svoj jezik kao dodatni predmet ostalim predmetima u skoli. To im niko nikada ne osporava niti ce osporavati. A ako im to smeta, zivi bili, granice otvorene, hvala dovidjenja. Ne moj da se zale posle, kao sto ti kazes kako su za nesto uskraceni, kad su sami sebe uskratili ne znanjem i nezainteresovanoscu.
Pitam se da zive u Engleskoj ili negde drugde da li bi se potrudili minimalno da nauce njihov jezik?! Kladim se da bi! Meni se cini da se oni vise izivljavaju nad Srbijom jer vide da im se moze.
Iju, ovde cu stati, napisah ti blog na blogu. :)))) Izivini!
Postovanje,
Mari
I meni je to idiotizam i nemam pojma čime se pravda takva odluka. Niti je razumijem.
Ono čega mnogi Beograđani (i stanovnici južne Srbije) nisu svesni (i ja sam uvidela tek kad sam se preselila u Novi Sad) je to da u Vojvodini ima mnogo gradova u kojima da bi npr. radio u prodavnici, kafiću, na šalteru, u butiku (ili bilo gde a da je kontakt sa strankama neophodan) moraš znati recimo srpski i mađarski jezik (ili koja je već nacionalna manjina procentualno najzastupljenija u tom mestu).
Samim tim se ta radna mesta odmah uskraćuju Srbima, jer, složićete se, retko ko će učiti jezik manjine naspram svog maternjeg i ujedno zvaničnog jezika države.
Na ovaj način se stvara izražena pozitivna diskriminacija nacionalnih manjina, a diskriminiše se srpsko stanovništvo.
O nazivima ulica na jezicima nacionalnih manjina u Vojvodini neću ni da počinjem.
(Odmah da se ogradim, nisam nacionalista, nit „velika Srpkinja“, ali me odnos države prema nac. manjinama jako nervira.)
To što se stavljaju nazivi ulica i naselja na nekoliko jezika mi je OK.
Meni to ne smeta, mada znam mnoge koji škrguću zubima kada vide tablu na ulazu u… recimo Kanjižu… ta je posebno zajebana jer na mađarskom piše Mađarkanjiža ili u prevodu Mađarska Kanjiža.
Ne smeta mi čak ni školovanje na maternjem jeziku, mada kada su studije u pitanju zaista je preterano. Recimo, na fakultetu u Novom Sadu, student Mađar polaže ispit na mađarskom (jer je i profesor Mađar), a ti posle njega na srpskom. Sve je to OK, ali niko nije razumeo šta je ovaj na mađarskom odgovarao i da li je zaista znao za… recimo osmicu.
Ali kao što sam rekao, ni to mi ne smeta… ja sam poznat po toleranciji ;-(…
Smeta mi kada odem baš u tu Kanjižu i uđem u prodavnicu, trgovac mi se obraća sa „junopot, tešik“… što je – „dobar dan, izvolite“… ja nastavljam priču na srpskom a ona mi odgovara na mađarskom i tako do kraja. I sve bude u redu, razumem dosta, ali zaista ne shvatam to da nije mogla da nauči jezik sredine. Mnogi imaju predrasude da oni neće da govore srpski a znaju… to najčešće nije tako… oni zaista NE ZNAJU. Bar na severu Bačke.
Potezalo se to pitanje dosta puta ali…
Interesantan je podatak da kada je Rumunija imala pregovore za pristup u EU, na pitanje kako da reši pitanje nacionalnih manjina dobili su jednostavan odgovor… „prepišite iz Srbije… oni to imaju sjajno rešano“… a u isto vreme nas jebu da bi naš odnos prema nacionalnim manjinama mogao biti bolji?!
Naravno, Rumunija to nije uredila kao mi jer ima oko dva miliona Mađara u zapadnom delu zemlje… ko bi to sve njima obezbedio…
Srbe više nemaju.
Postali su Rumuni za vreme Čaušeskua.
Zajebana tematika… vrlo!
Ima toga mnogo i ovdje u USA. Da ne pisem o meksikancima koji ne pricaju engleski, jer im je spanski izboreno drugi jezik ovdje. Sve je na engleskom i spanskom. Nas narod ovdje-znam ih mnogo koji ne zele da nauce engleski. Ne zato sto ne mogu, nego iz nekog revolta. A jadni ne znaju da sami sebe sputavaju. Elem, kaze jedan nas ciko-sto bih ja ucio engleski kad ne znaju ni oni moj?! eh ovo je vrh vrhova naseg balkanskog mentaliteta. I takvima, ja ovakva, nisam spremna pomoci ako pitaju. A pitali su….ili kad psuju ovu zemlju, a ona im omogucila sve ono sto ona iz koje su dosli nije. Po Bosni se od americkih para napravile po dvije -tri kuce, provozala se raznorazna auta, islo na godisnji i ko nikad prije nije, ali eto, bitno je psovati ono sto nije tvoje. ah….
Pa to je pozitivna diskriminacija, koja kao treba da obezbedi da većina ne tlači manjinu. Meni je to OK; svi smo mi građani Srbije, nikome ne treba nametati ništa. Ako neko jednostavno ne smatra za shodno da nauči neki jezik, pa i srpski – pa to je njegovo pravo, majka mu stara.
I visoko obrazovanje im treba omogućiti, po pozitivnim zakonima ove zemlje (nije baš da svako ko govori nekim drugim jezikom ima pravo na obrazovanje na maternjem jeziku), koliko god je to moguće, ili im olakšati obrazovanje u zemljama „maticama“ jer je to jednostavno jevtinije. Ljudima treba omogućiti, što više je to moguće, ista prava kao i ostalim građanima ove zemlje.
Naravno, realno će tim osobama biti jako teško (da ne kažem nemoguće) da ostvare iole kvalitetan život van svoje mikrozajednice, ali to je njihov izbor. U tome je poenta – to je njihov izbor. Svi mi treba da imamo pravo na izbor.
Živimo u 21. veku; nacionalne države su stvar 19. veka i prevaziđene su. Živimo sve više u svetu bez ili sa ‘mekim’ granicama. Globalizacija pomera milione ljudi kojekude po planeti. Vreme je da se naviknemo na neka druga pravila života u zajednici. U koje spadaju komšije koje ne govore naš jezik.
У Холандији, рецимо, не можете добити ни боравишну дозволу, а камо ли джављанство, уколико не положите националне тестове познавања језика. Да бисте положили тест, морате језик да научите довољно да можете да комуницирате са људима, а и кад добијете боравишну дозволу, добијате је на 5 година. Мислим да је Србија једина земља на свету у којој је дозвољено бити национална мањина и не знати језик земље у којој живите, а то је безумље. Ни једна друга држава на свету то нити дозвољава нити подстиче, нити је систем такав да већинско становништво буде дискриминисано на основу права мањина. Што неко помену Војводину, Кањижу, Мађаре који знају српски али неће да га говоре… Дакле, подржавам текст у потпуности и слажем се са изнетим ставовима. Нико вам не брани да будете Словаци, Мађари, Чеси, Русини, да имате свој језик, да сачувате своју културу, али да бисте живели у земљи у којој желите да будете равноправни са осталим становништвом, научите само језик и прихватите систем таквим какав јесте.
zanimljivo je da se ovde vecina ljudi slaze da unisti jednu od retkih stvari koje su u srbiji, tj da se ne lazemo, vojvodini, dobre. obrazovanje na maternjem jeziku je apsolutno pravo pojedinca. etnicki sastav vojvodine je takav vise od 250 godina i predstavlja veliko bogatstvo. zabraniti nacinalnim manjinama da se skoluju na maternjem jeziku je apsolutno ugnjetavanje i korak ka asimilovanju po svaku cenu.
ja zivim u toj cuvenoj subotici, madjarski natucam, kao sto ga mora bar malo znati bilo ko ko je ovde duze od 5 godina i ima oba uha na glavi. situacije u kojima nalecem na osobe koje ne znaju rec srpskog je ekstremno retka. osnove nije bas tako tesko nauciti, tako da je prica o tome da su oni koji ne govore madjarski diskriminisani smesna.
ne moze se porediti situacija u kojoj se neko nadje kao imigtrant sa multijezickom sredinom koja postoji vekovima. a uostalom, postoji veci broj zemalja koja ima poilitku vise zvanicnih jezika, tako da nismo ni toliko jedinstveni.
manite se navodne ugrozenosti i prihvatite raznolikost kao prednost!
Flashback… Sajam poslova JobFair 12, negde u novembru 2012, svečano otvaranje. Govor drži samozvani prestolonaslednik, gospodin Karađorđević i kaže: „Ja veoma zahvalan svoja zemlja na trud za velika nezaposlenost mladih“.
I kako sad ti da objasniš manjinama da treba da uče srpski, kada ga ni wannabe kralj ne zna?
Inače, slažem se u potpunosti sa tobom da radi opšte kulture treba znati pomalo od svakog jezika i prvi to praktikujem. Iz ličnog iskustva znam da je ljudima drugih nacionalnosti skroz cool kad progovorim nešto, primera radi, na mađarskom. Dovoljno je da umesto kisele vode tražim ásványvíz i već sam pokupio simpatije. I nikakav problem ja nemam da se sa ljudima drugih nacionalnosti sporazumevam na mađarskom, engleskom, francuskom, rukama, nogama… Ali ako si državljanin Republike Srbije i ako dođeš u državnu ustanovu da završavaš neke poslove, e ima da ga majci pričaš na srpskom!
S druge strane, ne bih da kao naše komšije odemo u drugu krajnost, pa da u prodavnicama imamo hleb a nemamo kruh, ili da nemamo mrkvu a imamo šargarepu (što je, btw, mađarska reč).
U školi se uči srpski jezik. Ako hoćeš svoj, izvoli, finansiraj predavače. Nađoh negde podatak da se u svetu govori više od 6000 različitih jezika. Aj da ne preterujem, danas postoji oko 200 država, recimo da ima i toliko jezika. I šta ako se u Srbiju od svake grupe govornika doseli po njih stotinak? Treba da zapošljavamo 200 nastavnika tog jezika da ih plaćamo iz budžeta koji se puni od poreza koji ja i vi plaćamo? Dajte, molim vas. Pre ću da finansiram izgradnju novih laboratorija na fakultetima, ili mobilne rendgen aparate ili mamografe ili izgradnju sigurnih kuća.
I još jedna stvar. Mađarski jezik ima, valjda, 17 padeža. Ako neko kaže da ne može da nauči naših 7, ili je krajnje glup ili krajnje bezobrazan.
@Marina, ne znam kako zaključiste da se slažemo da nešto treba uništiti, u tekstu sam lepo rekla da volim tu raznolikost koja postoji u Srbiji, rasla sam sa tim, to mi je normalno, govorila sam o praktičnoj strani, o ljudima koji danas neće da govore i znaju srpski jezik, o tome da je normalno da znaju službeni jezik zemlje u kojoj žive, da vole tu zemlju i njen jezik. Mađare sam pominjala samo kao najbezazlenije.
I u vezi sa tim, pre par dana je osvanula vest kako u nekom mestu roditelji zahtevaju, ej, zahtevaju da deca imaju nastavu na bošnjačkom i prete da će u suprotnom odvesti decu u BiH da tamo uče škole. Ja bih im odmah preporučila da idu.