Ne znam kako vi u ovo doba, to jest, zadnjih godinu dana. Moj život je usporen, što bi moja ćerka rekla – živimo jedan te isti dan, nigde nisam otputovala, druženje je svedeno ispod minimuma, družim se jedino sa hazbendom i Cezarom. Od vesti, teorija zavere i raznoraznih pametnjakovića sam preumorna. Nedostaje mi ćerka, nedostaju mi njena deca, neki ljudi, sva sam od nedostajanja.
Kad je sve počelo, pretpostavljam da kao i većina nisam bila svesna koliko će trajati, a traje ko gladna godina bez naznaka da ćemo se vratiti onome što nazivamo normalnim – da se izgrlimo, izljubimo, lupimo po ramenu, dodirujemo dok razgovaramo i zapevamo najglasnije što možemo. Sve je nebezbedno, a da pevaš bez opasnosti možeš samo u kupatilu, budibogsnama. Da uživaš s pločicama i tušem.
Sve mislim, kad bi sad rekli gotovo, otišla bih u prvu kafanu s živom muzikom, rekla rasklanjaj sto, popela se na njega i satima igrala i kitila muziku. I lomila čaše što nikada nisam radila. N’ umem, ali bih naučila i to.
Kad je postalo očigledno da traje i traje i traje i da će trajati, počela sam da se lečim na sve moguće načine – šila, plela, heklala, sredila svako ćoše u kući, prala već oprane prozore, pisala… I shvatila da mi je glavni dnevni događaj – ručak! Ručkovi su mi postali ko da mi dolaze prosci pa hoću da pokažem šta sve umem da spremim. Par puta mi hazbend rekao da preterujem – ne moraš danas da kuvaš – pa šta da radim, bokte, ako ne budem kuvala, mož’ mi padne na pamet ideja da te udavim, bolje da kuvam!
Kad je sve počelo, sećate se one zatvorenosti, u kupovinu je išao hazbend, sa spiskom, povremeno se vraćao a da nije kupio ono što sam navela, povremeno sam mislila da su ga oteli ili da je pobegao s nekom kasirkom, toliko ga nije bilo, povremeno mi dolazilo da bacim ono što je doneo jer „bilo je samo to“, kvalitet nikakav, sir smo kupovali u marketima, to što smo dobijali se sirom nazvati ne može, a košta duplo skuplje nego na pijacama.
I onda, pošto se previše čekalo u redovima, a naš narod nije uopšte ukapirao šta je distanca, rešim da naručujem namirnice. To je bilo kao da sam rešila da iscepam atom, o čemu nemam pojma, znači bezuspešno. Registrovala sam se na sajtove svih mogućih marketa, noćima birala proizvode koje bi mi, kad sam htela da upišem dan dostave isporučili – nikad. Termin nisam uspela da ubodem. I tako sam digla ruke, počela sam da idem u kupovinu a vraćala se iscrpljena od bečenja zbog svih onih koji ne nose maske, nose ih ispod nosa i dahću mi u teme. Na pijace i dalje nisam išla jer su mi sve daleko, a gradski autobusi su ko ratne sardine. Znači prenatrpani ovima s maskom ispod nosa, bez maske i sličnih – samo sam ja pametan, a vi ste svi budale.
Pošto sam vam se ispovedila o mukama potrošačkim prosečne srpske domaćice u vreme epidemije, koja voli da pojede, a boga mi i da popije, što se završilo bezuspešnom potragom po Fejzbuku, nije da niko ništa nije prodavao, ali sve je bilo – dolazi odnekud tog dana, pa da skoknem do negde, pa kakva ti je to dostava, ako treba da pređem pet kilometara da bih preuzela robu, sad sledi ono zbog čega pišem ovaj post.
Nedavno mi se javi prijateljica sa – moraš da probaš jedan sir – i tako do mene stigne sjenički sir, u životu nisam probala bolji. Toliko je dobar da mi je bilo žao da ga stavim u gibanicu, doduše, jesam napravila burek, ali tu ide manje sira, sve smo ga pojeli onako bez ičega. Znači, drugi više kupovati neću, potraga za sirom mog života gotova.
I tako, oduševljenu tim sirom, mic po mic – prijateljica me uputi na sajt Volim domaće.
Ja volim domaće, naročito kad su sirevi u pitanju i veoma sam probirljiva, volim i da podržim domaće, naročito male proizvođače koji ne mogu nikako da uđu u markete zbog ovoga „mali“ jer jednostavno ne mogu da zadovolje količinom što je živa šteta jer ostanemo uskraćeni za zaista odlične stvari, ali da se ogradim – ne podržavam domaće samo zbog toga što je domaće, već samo ono što bih sama pojela i čime bih vas poslužila da je neko srećnije vreme, čemu se nadamo. Znači, ne idem u restorane, kafane, prošle godine nisam kupila nijedan par cipela, e, vala, bar ću da jedem kvalitetno! Već sam pisala da sam promenila način ishrane i veoma mi je važno kakvog je kvaliteta ono što jedem Pročitala sam o kakvim se proizvodima radi, da li prolazi inspekciju, zadovoljava standarde što i vi možete na ovom linku, vrlo je vidljivo i čitljivo, a ne ko one deklaracije za koje vam treba lupa. I najvažnije – dostava! Ne za deset dana, ne za petnaest, nego za 24 sata!
Znači, ako volite domaće, preporuka za Volim domaće.
Volim domaće postoji tek par meseci, ako niste do sad imali priliku da vidite, da mi kažete hvala 🙂
Na ovoj fotografiji možete videti šta sam naručila u prvoj turi.
Nisam znala šta ću pre 🙂
O siru sam vam već rekla, a ništa ne vredi dok ne probate. Evo ga burek.
Što se testenina tiče, za ovu sa limunom sam brinula kako će se ponašati prema meni kad bude skuvana, mada sam već probala testenine ovog proizvođača pa nisam sumnjala u kvalitet, samo u limun 🙂 na kraju – testenina sa svežim tikvicama, limunovim skokom i sjeničkim sirom. Jednom rečju fantazija.
Kad sam videla ličku basu, oduševila sam se. Već sam to sama pravila, donela recept iz Zagreba, ali je procedura dugotrajna pa sam odustala i evo, nju možete jesti u raznim kombinacijama, ova je sa pečenim susamom. Kombinacija sa crnim lukom, belim i tucanom alevom je takođe fantastična.
Što se kozjeg sira tiče, ja to do pre neku godinu nisam mogla ni da vidim, sad pojedem pre nego što pogledam – grilovan kozji sir sa fokačom obogaćenom ruzmarinom. Ovaj sir je prilično tvrd, neverovatno omekša kad se izgriluje, nema jak miris, odličan.
Nastaviće se sa novim receptima.
Inače, malo ću se na blogu ubuduće baviti kuvanjem. Već sam sve rekla o čemu sam mislila da treba pričati. I o sebi i o vama i o svakoj muci koja nas pogađa.
P.S. Nisam se ugojila 🙂