Ako…

Pretprošle godine mi se desila ta bolest. Kažu da bolesti menjaju ljude, čine prekretnicu u njihovim životima, utiču im na pamet pa ko do bolesti bio blesav, odjednom postane „neblesav“, da im utiču na moć rasuđivanja pa odjednom shvate šta su prave vrednosti u životu, oteraju sve oko sebe u pizdu materinu, zavole sebe ko  nikog u životu i tako žive opamećeni i, pazi ovamo, zahvalni što im se desila bolest koja im je donela toliko pozitivnih promena.

Ko god me sreo, a imao privilegiju da zastanem, rekao mi – Samo misli pozitivno! Evo, ako od tog saveta nisam popizdela! Kad, bre, u kojoj situaciji, u vezi sa čim da mislim pozitivno i šta to znači da  mislim pozitivno? Znate, kad vam neko kaže da mislite pozitivno, nekako je logično da mislite negativno, to jest, da oni misle da vi mislite negativno. Ja, tipična Skarlet O’ Hara i kad je neko sranje s kojim ne znam šta ću i kome ne mogu ništa, pomislim – ma misliću o tome sutra, pa ako nije prošlo, obećam da ću o tome misliti prekosutra, mada bih najradije da ne mislim nikada. Da to može.

Prošle godine sam se odmarala od svega, pokušavala da budem pametna i neblesava, problem je što sve nekako može, sem što u ovoj zemlji ne možeš da se odbraniš od ove zemlje. Pardon, ove države i ovog nakaradnog sistema. Ko to može, pravi je balvan. Dakle, htela sam o tome kako sam postala neblesava, ali nisam, jer nisam drvo.

Ali ne mogu sad da pišem o tome jer…

Prošlu godinu smo završili tako što smo očekivali da bude pronađena oteta devojčica Monika. Svih tih dana nisam razmišljala šta joj onaj otimičar radi. Prosto sam imala blokadu, razmišljala sam šta li misli ona, dvanaestogodišnja, da li njena majka uopšte  može da zaspi, da li njen otac ima poriv da sam presudi onom divljaku.

Onda su je pronašli i svi smo videli fotografiju nje bez kose u ambulantnom vozilu, čak i ako nismo hteli. „Zahvaljujući“ nekome ko je trebalo profesionalno da je zbrine.

Tih dana sam tvitunula da lekari, čak i ako je silovana, treba da izjave da nije, prosto da bi je zaštitili. Ako uopšte nešto moraju da izjave, a ne moraju. Jer znate, Monika jednog dana treba da se vrati u školu. Među svoje drugove i drugarice koji će se prema njoj ponašati onako kako su čuli od svojih roditelja da treba da se ponašaju. Kako su načuli dok roditelji raspredaju šta i kako i iznose svoje teorije.

I onda sinoć krene šerovanje naslovnih strana onoga što novinama ne može da se nazove, na kojima piše kako je onaj divljak izjavio koliko ju je puta silovao. Neću vam pominjati kršenje zakona, nepoštovanje potpisanih povelja, nema potrebe, ne treba vam ni zakon ni bilo šta drugo da biste znali koliko je ovo pogrešno i koliko je ovo ponovno mučenje ili silovanje ove devojčice. Kakva strahota!

Od juče mi je u glavi pesma „Ako“ Radjarda Kiplinga.

Ako…

Ako…

Ako…

Bićeš čovek sine moj…

Zato kažem, neću pominjati zakone. U ovoj zemlji, kad neko za sebe kaže da je profesionalac, to obično znači da nema ni stida ni obraza, da bi gazio i žive i mrtve i rođenu majku prodao za malo slave i još manje para. Koji god posao da radite, možete biti profesionalac samo ako niste usput zaboravili da ste istovremeno, sve vreme, dan noć, na poslu, kod kuće i – čovek.

I zato, svakome ko učestvuje u ovom medijskom silovanju već dovoljno istraumatizovanje devojčice i mučenju njene porodice, od izvora, čuj, izvora, tih govana, od „novinara“ preko urednika, do javnog tužioca, one fantom žene:

  • ako imate decu;
  • ako možete da zamislite da vama ne može da se desi da vaše dete bude meta nekog ludaka
  • ako možete da zamislite kako bi vam bilo da ste vi bili na mestu Monikinih roditelja
  • ako možete da zamislite toliko noći tokom kojih biste razmišljali šta neko radi vašem detetu
  • ako možete da zamislite kako biste se osećali da vidite svoje dete ošišano i izmučeno
  • ako možete da zamislite koliko će godina trajati oporavak ove devojčice i da ona nikada potpuno neće biti oporavljena od ovoga što joj se desilo
  • ako možete da zamislite kakav bi bio život vaše ćerke posle ovakve traume
  • ako, nakon što pustite u štampu onakvu naslovnicu, možete da odete kući, poljubite decu, pogledate se u ogledalo a ne ispovaćate se u svoj smrdljivi odraz
  • ako možete da zaspite…

Vi pišite!

Ali sve vreme molite boga, kojeg god, kosmičku pravdu da se jednog dana ne desi ni slično vašem detetu i da vaše kolege po bestidnosti, nemoralu, ljigavosti, isto ovako ne pišu o tome. Ja, kao roditelj uvek na to pomislim – gospode, silo, kosmose, ne daj ni na jedno dete pa ni na moje.

Molite se!

Molite se da ovo zlo koje činite, kad dođe na naplatu, a svako učinjeno zlo kad tad mora da se plati, da onaj ko bude plaćao budete vi. Jer pravedno je da vi platite.

Vi niste ljudi.

Vi niste ni životinje.

Vi ste sramota ovog društva.

 

(Foto: psicolinea.it)

 

 

 

Pročitajte i

A kako ću ja to da objasnim detetu

Svako malo na društvenim mrežama neko zavapi kako će nešto da objasni detetu, uglavnom nešto što se kosi sa njegovim vaspitanjem, pravoslavljem, seksualnim opredeljenjem, kad najave prajd, kad muškarac nosi roze čarape, najviše cvile kako će detetu objasniti zašto se dva muškarca ljube na ulici i ovo me fascinira jer, evo, sto godina imam i još nisam videla ta dva muškarca. A i da jesam, ponašala bih se isto kao i kad se ljubi strejt par, prošla i pomislila kako je ljubav divna.

Ostavite komentar