Kad bi se zezali. Jer i velike devojčice u nešto moraju da veruju.
Inače, znate kako vam ide život, čim počnete da razumete svet, upozoravaju vas da morate biti dobri da bi vas roditelji voleli, što znači – ne radi ono što ti padne na pemet, nego samo ono što njima pada na pamet. Ako provališ šta im je palo, jer ako ne provališ, odmah ciknu na tebe – Kako li ti je ova glupost pala na pamet?! Recimo, da isečeš maminu haljinu da bi napravila haljinu za lutku. Ili da od tatine čizme praviš bazen za plastičnu patku. Samo što se ne šlogiraju kako su blesavo dete rodili, pošto oni, naravno, nikada nisu bili deca.
Kad se mrštiš iznad punog tanjira spanaća od čega ćeš biti jaka kao Popaj, iako te uče da se devojčice ne tuku, ne puše, a još manje treba da izgledaju kao Popaj, upozore te da će te ubuduće hraniti ’lebom i mašću na čemu su i sami odrasli i ništa im ne fali!
Tako malu, malecnu, počnu da te ucenjuju da jedeš, u gostima ne vršljaš nego vodiš konverzaciju za stolom, legneš u određeno vreme i zaspiš kad oni kažu – Spavaj! – budiš se tek kad oni popiju kafu i ne šokiraš ih pre toga, govoriš tek kad te pitaju, ne pitaš ništa jer će ti se sve kasti samo kad porasteš, more, ne remetiš im život koji je bez tebe bio mirno more, ako se ludiraš, da se ponašaš kao žensko a ne kao hajduk, ako razbiješ koleno i zaplačeš, da se ne ponašaš kao kmeza neka, nego kao hajduk, gde ti je hrabrost, hoće to sad manje da boli ako plačeš, čim pokažeš da misliš malo drugačije nego što oni misle da treba da misliš, kažu ti da si crna ovca familije i iščeprkaju neku babu koju nikad videli nisu nego je znaju iz porodičnih legendi, bog sveti zna dal je i postojala, da te uporede sa njom, sluđuju te trista šeset četiri dana u godini jer će onog trista šeset petog Deda Mraz da se smandrlja kroz odžak i donese ti ono što silno želiš, ali samo ako budeš u tom trenutku spavala. Ti trista šeset četiri dana maštaš da će Deda Mraz da dođe i odvede ih sa sobom, ništa ne mora da donosi.
I to sve tera tako dok oni ne procene da si dovoljno odrasla i jednog dana ti saopšte da si velika devojčica i da je vreme da prestaneš da veruješ u Deda Mraza. To bude onda kad lepo vide da te lutke više ne interesuju, da sve više zevaš u čipkane gaće ali im glupo da ti ih kupe.
Otpatiš kao da te momak ostavio, nije što nisi znala, normalno da si znala, još od onda kad si provalila gde su sakrili lutku pre nego što su okitili jelku pa posle tu lutku našla ispod jelke, nego si čekala da vidiš dokle će da teraju i šta će da smisle, kažeš ok, ne postoji, sve vam verujem.
I, u šta sad da verujem?
Pojma nemaju, al’ Deda Mraza da zaboraviš, nije ni pristojno da mu sedneš u krilo, vidi kolika si.
Sad sam ovolika, znam da Deda Mraz ne postoji, ali opet, bez te čarolije ne bih mogla da živim, davno sam napisala da mu pred svaku Novu godinu pišem pismo, arhiviram ga negde u glavi, on gde ga arhivira pojma nemam, ali da mi ispunjava želje, ispunjava, možda ne baš u ponoć, dok ispraćam staru i dočekujem novu, dobro, čovek je u gužvi, ali seti me se tokom godine.
A kad sam već kod ispraćaja, ova godina ubrzano žuri u prošlost, na flašama Coca-Cole se pojavio Deda Mraz, vreme je za „to do“ listu – moram da smršam, moram da budem pametnija, moram da budem tolerantnija… Moram, nego čekaj da vidim gde sam!
Ne znam kako vi s tim pitanjem samom sebi – gde stigoh, šta uradih, ko sam, šta sam, ali ja sam tačno onde gde treba da budem, ono sam koliko sam pametna, imam koliko sam sposobna. Sve zahvaljujući Deda Mrazu, to jest, onoj veri koju imam u dubini onoga što nazivaju dušom.
S tom verom, ja sedam u krilo Deda Mrazu, ovako velika, namignem mu, namigne mi, kaže – Teraj dalje, evo ti šećerlema, ne zanovetaj.
E sad, ako se pitate zašto sam u ovaj post zbupala odrastanje, veru, Deda Mraza, šećerlemu, a i praporci mi zvone dok ovo pišem, kao što znate ove godine sam bila deo projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria. Od ovog teksta do danas, imala sam priliku da učestvujem u projektu koji mi je pomogao da porastem u nekim stvarima, da upoznam kompaniju koja je mnogo više nego flašica Coca-Cole, malo bolje upoznam zemlju u kojoj živim, što mi je, gle čuda, obezbedila kompanija koja je identifikovana sa Amerikom, ukapiram slogan ove kompanije „Podeli radost“, uopšte, ova godinu mi je obeležila Coca-Cola. Ne kao piće.
Coca-Cola svašta nešto radi, uglavnom nevidljivo, o nečemu od toga sam pisala ovde, za projekat obnove vlažnih staništa duž Dunava koji obuhvata i Specijalni rezervat prirode Gornje Podunavlje, Coca-Cola sistem je, pre neki dan, dobila Svetsku nagradu za inovacije u industriji napitaka – World Beverage Innovation Award. Ono što su uradili je poklon svima nama.
Bilo mi je neopisivo zadovoljstvo da učestvujem u ovom projektu. Što i vama želim, došlo je vreme za smenu generacija, pardon, blogera 🙂 – Konkurs za učešće blogera u nastavku projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria.
I da zatvorim post. Priča o odrastanju i moje učešće u ovom projektu, može vam se učiniti – nemaju nikakve veze. Ipak imaju velike, većina stvari u životu nije onakva kakvim ih vidite. A većinu vidimo onako kako nam neko drugi servira. Servira nam kako on vidi. Vi onda možete da pročeprkate, ako vas interesuje, i utvrdite da nešto uopšte nije onako kako ga vidi onaj drugi, da je bolje ili lošije, ali svakako je pametnije da pročeprkate pre nego što progutate.
A Deda Mraz ima veze 🙂
To je onaj što radi za Coca-Colu, ali meni donosi neopisivu radost u ovo vreme.
Srećno, blogeri!
Ovaj tekst je deo akcije Coca Cola Bloggers Network Adria
(Fotografije: vivalamamma.tgcom24.it i guidagenitori.it)